66 days of happiness

Sedmo poglavlje

 

21 Dan

Kada je iduće jutro otvorila oči, Charlotte Lis ostala je jako iznenađena. Glava ju je boljela i prvih nekoliko minuta imala je osjećaj da se cijela soba vrti i izmiče. Kada se sve napokon zaustavilo, okrenula je glavu i ugledala njegovo lice, jako blizu svojemu. Ležala je na njegovom torzu. Njezini prsti bili su isprepleteni s njegovim. Oči su mu još bile zatvorene.

Kada je i zadnji trag pospanosti nestao, tiho se izmakla iz njegovog zagrljaja i ustala na noge. Soba je bila u neredu. Uporno se pokušavala prisjetiti što se dogodilo prošle noći, ali kao da je taj dio njezinog pamćenja bio izbrisan. Odlučivši zanemariti sve, uzela je kist u ruke i nastavila docrtavati iskrivljene linije na svoju polovicu platna.

Kada se Zayn probudio, sunce je već osvjetljavalo cijelu sobu. Ugledavši praznu staklenu bocu na podu nedaleko od njega, oteo mu se zadovoljan smješak. Za razliku od Charlotte, on se dobro sjećao što se događalo. Plesali su, smijali se, uživali. Rekla je da se dobro zabavlja. To nikada neće zaboraviti.

„'Jutro Lis!“ Pozdravio ju je i uspravio se u sjedećem položaju. Kada je pokušao okrenuti glavu u stranu iz koje je dolazilo šuškanje, začuo se tihi vrisak. Njezine ruke omotale su se oko njegovog vrata, dlanovima pokrivajući smeđe oči.

„I meni je drago što te vidim?“ Ostao je pomalo iznenađen njezinom reakcijom. Tko ne bi bio kada bi ga zagrlila djevojka poput Charlotte Lis?

„Ne smiješ se okretati.“ Naredivši mu, odvojila se i sjela na pod nasuprot njega. Nasmijao se pri pogledu na njezine pjegice koje su pri jutarnjem suncu izgledale potpuno drugačije.

„Zaista? Koliko ćeš dugo skrivati tu sliku od mene?“

„Dok ne završim.“ Njezine usne su se također razvukle u jedva primjetan osmijeh što ga je jako obradovalo.

„U redu.“ Uzdahnuo je, napokon odlučivši popustiti.

„I što radimo danas?“ Upitala je Charlotte. U njezinom glasu mogla se čuti radoznalost i čak uzbuđenost.

„Što želiš raditi?“ Njegovo pitanje natjeralo ju je na razmišljanje, ali kada je progovorila, zvučala je odlučno.

„Želim se otuširati.“

„Ozbiljno?“ Upitao ju je Zayn, jedva se suzdržavajući od smijeha.

„Dvije noći zaredom spavamo na neobičnim mjestima. Osjećam se prljavo.“ Izgovarajući posljednje riječi, zvučala je poput malog razmaženog djeteta.

„Oh...U redu...“ Progovorio je zamišljeno, napokon se prestavši smijati.

„Samo me odvezi kući.“ Zamolila ga je, iako je više izgledalo da mu naređuje.

„Da, sad ću naći nešto.“ Brzim pokretom izvadio je svoj mobitel iz džepa košulje i počeo pretraživati imenik.

„Odvezi me mojoj kući.“

„Mislim da se to ne bi svidjelo onom debelom čovjeku.“ Izgovorivši tu uvredu, usne su mu se razvukle u mali podrugljivi smješak. Iako je ono što je rekao bila potpuna istina.

„Oh...“ Uzdahnula je Charlotte. Skroz je zaboravila na tako dragog vlasnika njezinog stana.

„Ajde idemo!“ Poskočio je Zayn na noge, skroz iznenada.

„Našao si nešto?“ Upita ga, iako je to bilo sasvim očigledno.

„Kuća moje rodice. Morat ćemo se malo voziti.“ Odgovori, a u glasu mu se prepozna neopisiva uzbuđenost.