66 days of happiness

Trideset drugo poglavlje

Trideset drugo poglavlje

0 Dana

Charlotte je ležala u krevetu, do očiju pokrivena bijelim pokrivačem. Bilo je kasno, ležala je u mračnoj sobi u kojoj je mogla razabrati tek vrata, obasjana mjesečevom svjetlošću.

Mama joj je rekla da spava, ali nije niti pokušavala. Bio je to njezin posljednji dan. Posljednji dan njezinog života. Jednostavno nije mogla sklopiti oči. Jer, znala je, više ih neće otvoriti.

Ležući u krevetu, prisjećala se svih filmova i knjiga u kojima su likovi umirali u snu. Bila je to najljepša smrt. Tiha, nečujna, bezbolna. Ali u tom trenutku, pomisao na to joj se nije sviđala.

Ležala je u krevetu i pokušavala isključiti mozak, da ne razmišlja ni o čemu, ali to nije bilo moguće. Razmišljala je. U početku o životu, stvarima koje je postigla, ljudima koje je upoznala. Shvativši da toga nema puno, prešla je na sitnice.

U jutro tog dana, po prvi put je primjetila da lice njezine majke nije ravnodušno. Više od toga. U očima joj je mogla vidjeti tugu. Plašila ju je. Bilo je to nešto potpuno novo i nepoznato. Baš poput smrti.

Oči njezinog oca bile su crvene. Od plakanja, pomislila je. Ali pomisao da su njezini roditelji plakali zbog njezine smrti nije joj išla u glavu.

Sjetila se Zayna. To joj je vjerojatno bilo najteže. Ovih  nekoliko dana dok ga nije bilo shvatila je koliki je dio njezinog života zauzimao taj, na prvi pogled stranac. I tek kada se prvo jutro probudila s pomišlju da on nije u sobi nasuprot, shvatila je koliko se usamljeno osjeća.

Dok je razmišljala o njemu, njegovom širokom osmijehu, njegovim dobrim očima, njegovim toplim rječima, osjetila je nešto što nije osjećala prije. Više se nije radilo samo o usamljenosti. Bilo je puno više od toga. Željela ga je zagrliti. Zagrliti i nikada ne puštati. Zamišljala je to. Kako trči prema njemu, baca mu se u zagrljaj, rukama dira njegovu kosu... U početku joj je bilo čudno, ali s vremenom  je shvatila da joj taj prizor stvara toplinu oko srca i širi je cijelim tijelom. Nasmijavši se, pokrila se pokrivačem do kraja. Pomisao na njega nije ju puštala da leži smireno.

U nekim knjigama, čitala je o nečemu što se zvalo ljubav. Njoj je to uvijek bilo tako nepoznato i daleko. Ali tu noć, dok je ležala u mračnoj sobi i razmišljala o njemu, pomislila je, možda je u tome stvar. Možda je zaista zavoljela tog dečka koji se samo tako pojavio u njezinom životu.

Charlotte se vrati u stvarnost i smješak nestane s njezinog lica. Zayn nije u sobi nasuprot njezine. Ne može ga zagrliti. Nikada neće moći.

Rukama pokrije lice i duboko uzdahne. U području nosa pojavi se onaj poznati osjećaj, onaj koji označava da će tvoje oči uskoro zasuziti. Pokuša ga otjerati, ali neuspješno. Oči joj se napune suzama i one ubrzo počnu kliziti niz obraze.

Nije željela umrijeti. Ta pomisao došla joj je odjednom, iznenada. Shvatila je da ne želi napustiti ovaj svijet. Ne sada.

Sjetila se jutra kada je upoznala Zayna. Šetala je gradom i smišljala načine kako da si oduzme život i ne dopusti bolesti da to učini. Tek nekih mjesec dana prije željela je umrijeti, toliko jeko da je bila spremna da sama nešto poduzme. A sada? Sada leži u krevetu i smrt je posljednje što želi.

Na neki način, Zayn je bio krivac za to. Zaljubio ju je. Zaljubio ju je u njezin vlastiti život.

„Hvala ti, Zayn.“ Prošapće tiho, znajući da je on nikako ne može čuti.

„Sada više ne želim umrijeti.“ Posljednji put je šmrcnula, blago se nasmijavši, i smirila se.

Zatvorila je oči.

-

Um.. Ta dam? This is kinda the end.

Ali da, nekako je nikakav da bude kraj. So... Guys, ovo je kraj prve knjige. Yes. Surprise? Bit će druga knjiga. Nastavak na ovu. Naravno da nisam mogla ovako završiti. Samo vam nisam htjela govoriti. Sada jesam.

Uskoro ću vam objaviti kratki opis drugog dijela. Čim ga smislim. S pisanjem počinjem kada sve detaljno osmislim, ali neće dugo trajati, možda tjedan, možda dva? Ništa pretjerano.

Nastavljam objavljivati isto ovdje, neću raditi kao novu knjigu od toga jer ime ostjae isto i slika i sve. Da se lakše snađete.

Zahvaljujem Pepolinoo bc da nije nje ne vjerujem da bih odmah ovo napisala. Ona me nekako podsjetila na ovu priču pa eto je.

Hvala vam na preko 10 tisuća pregleda. Wow. Deset tisuća? Moja priča? Wow. Hvala vam.

Ostavite mi neki komentar? Onako za kraj? Do you like it or nah?

Eh i, sa strane ću postaviti sliku djevojjke koju zamišljam kao Charlotte. NJezino ime cijelo vrijeme stoji u castu, ali eto, ako netko nije gledao, sada ćete dobiti sliku.

Love you guys. Srsly. Čujemo se