Visoka djevojka duge smeđe kose, stajala je leđima okrenuta vratima i proučavala nešto ispred sebe. U toj djevojci nije bilo teško prepoznati Charlotte Lis. Kosa joj je bila zavezana u neuredan rep, a na njezinom licu nije bilo ni trunke šminke. U ruci je držala veliki kist kojim je neprestano nešto šarala po listu papira. U njezinim ušima nalazile su se bijele slušalice, najveću inspiraciju za svoje crteže dobivala je upravo iz muzike.
Ono što se nakon nekog vremena moglo vidjeti na papiru, oduševilo ju je. Da, to joj je definitivno jedan od najboljih radova. Nacrtala je djevojčicu. Stajala je na livadi i gledala u cvijet u svojoj ruci. Charlotte se nasmješila, ispala je zaista slatko. Spremivši crtež na kuhinjski stol, izvadila je čisti papir i zamislila se. U njezinoj glavi bilo je toliko ideja da joj je uvijek najteži dio bio odabrati koju će od njih prenijeti na papir. 'Dobro je da imam još beskonačno mnogo vremena, mogu nacrtati sve što sam oduvijek htjela.' Prošlo je njezinim mislima kada je odlučila početi.
Novi crtež bio je drugačiji od prethodnoga. Ni sama ne znajući zašto, nacrtala je groblje. Crno, mračno, užasno groblje. Na trenutak je zažmirila, pokušavajući otkriti što još nedostaje. Nakon nekoliko trenutaka, njezina ruka je, u kutu papira, nesvijesno dodala: '24 Dana'.
Trgnuvši se iz svojih razmišljanja, Charlotte je pokušala izbrisati ono što je upravo napravila, ne shvaćajući kako se to dogodilo. Ali na njezino iznenađenje, nije uspjela. I nakon pet minuta brisanja, na bijelom papiru se još uvijek mogao vidjeti trag olovke.
'24 Dana'.
Nesvijesno, Charlotte se počela prepuštati panici. Nije znala kako se to stvorilo na njezinom crtežu, ali točno je znala da treba nestati. Po prvi put u životu, gumica nije mogla obrisati trag koji je ostavila najobičnija olovka. 'Je li to neki znak?' Zapitala se djevojka.
Probudila se u suzama i hladnom znoju. Sve je bio samo san. Predivan san koji se pretvorio u noćnu moru.
Uspravila se na krevetu i pokrila lice rukama, razmišljajući. Charlotte u njezinom snu nije bila ona. Toj Charlotti nije prijetila smrt od teške bolesti koja uništava njezin život. Ta Charlotte je bila sretna. I to je bio glavni razlog zašto djevojka nije mogla zaustaviti svoje suze. Ona je već zaboravila kako izgleda sreća.
Pogledavši kroz prozor na zidu nasuprot sebe, ugledala je da je već jutro sljedećeg dana. To je odmah objasnilo ostatak sna. Još 24 dana. Bacila se natrag na krevet i pokrila se pokrivačem. Bol koju je osjećala u svakom dijelu svoga tijela bila je nemoguća. Ali bol nije bila jedina stvar o kojoj je razmišljala. Pored toga, zapela je u vrtlogu tuge iz kojeg nije mogla izaći. Ležala je i razmišljala o svim lijepim stvarima koje su joj se mogle dogoditi. Ali nisu. I nikada neće.
Shvativši da više neće zaspati, obukla se i izašla na ulicu. Kao djevojčica često je imala noćne more i svježi zrak joj je uvijek pomagao da razbistri misli. Ali ovaj put to nije bilo tako.
Dok je šetala gradom, prolazila je pokraj mjesta koja je nekada voljela. Njezina, tada još četveročlana obitelj preselila se ovdje kada joj je bilo devet godina. Nitko nije spominjao određen razlog tome, ali u dubini duše malena Charlie znala je da je to zbog nje. Htjeli su da ima prijatelje poput ostale djece. Ali ona je bila drugačija. Ona nije našla prijatelje.
Plan njezinih roditelja upjevao je, samo ne onako kako su htjeli. Charlie je još uvijek svoje slobodno vrijeme provodila crtajući i pišući pisma izmišljenoj prijateljici. Umjesto nje, prijatelje je pronašao njezin stariji brat Mike. Počeo je izlaziti. Kući se vraćao kasno navečer, pijan. Charlotte se još uvijek dobro sjeća dana kada je čula mamin vrisak. Pravši rublje, u džepovima njegove jakne pronašla je kokain. Kasnije istog dana, spremili su stvari i odveli Charlie njihovoj susjedi koja je obećala da će se brinuti o njoj dok oni budu u Parizu. Htjeli su odvesti Mikea u što bolju kliniku za odvikavanje. Obećali su svojoj djevojčici da će se vratiti po nju čim se stvari srede. Ali stvari se nisu sredile. Mike je proveo u klinici samo nekoliko dana. Nakon toga, hitno je bio prebačen u gradsku bolnicu. Ali nije preživio. Nakon njegove smrti, gospodin i gospođa Lis nisu bili spremni nastaviti dalje. Zaboravivši na svoje drugo dijete, preselili su se u Ameriku.
Okrenuvši glavu, djevojka je ugledala dječje igralište s toboganima i ljuljačkama. Voljela je svoga brata. Sunčanim danima odlazili su ovdje i pravili se da više nisu oni. Radili su predstave, samo za sebe. I tim danima srce malene Charlie bilo je ispunjeno srećom. Pogledavši ponovno, ugledala je malog dječaka kako se spušta niz tobogan s osmijehom na licu. Pri pomisli da je nekada ona bila na njegovom mjestu, niz obraz joj se spustila suza.
Nekoliko ulica dalje ugledala je visoki stari hrast. Ponekad, kada se osjećala jako usamljeno, dolazila je ovdje. Penjala se na njega i ostajala na njegovom vrhu satima, prenoseći na papir predivan pogled koji joj se otkrivao. Kako bi voljela učiniti to opet, barem jedanput. Ali njezin doktor govorio joj je da ne smije biti previše fizički aktivna.
Dok je prolazila pokraj mjesta gdje je nekada bio lunapark, nije više mogla zaustavljati svoje suze. Na trenutak joj se čak učinilo da čuje poznatu dječju pjesmicu koja je često svirala onih dana kada su Mike i ona dolazili ovdje.
Nakon nekoliko sati lutanja po gradu, Charlotte je osjetila iscrpljenost. Sjevši na klupu pokraj ceste, primjetila je kako joj se sve ispred očiju vrti. Naslonivši se, polako je zatvorila oči. Trenutak prije nego što je zaspala, čula je muški glas kako izgovara njezino ime. Ali zvučao je tako daleko...
Otvorivši oči, prvo nije mogla prepoznati sobu u kojoj se nalazila. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da leži na svom vlastitom krevetu. Bila je obučena što ju je iznenadilo. Pokušala se prisjetiti što se dogodilo prije nego što je zaspala, ali nije se mogla sjetiti apsolutno ničega.
Uspravivši se u krevetu, ugledala je da nije sama u sobi. Oteo joj se tihi vrisak.
„I tebi isto dobro jutro.“ Trepnula je par puta kako bi se uvjerila da ne sanja. Ali ne, na stolici pokraj njezinog kreveta zaista je sjedio dečko.
„Zayn? Što radiš ovdje?“ Upitala je, proučavajući njegove smeđe oči. Bio je obučen u crne traperice i bijelu košulju. Pozornost je također privlačila njegova kosa koja je bila izuzetno neuredna.
„Ako ti kažem, nećeš vjerovati.“ Rekao je s uobičajenim smješkom na licu. Ali Charlotte nije bilo do smijanja. Zbunjeno ga je pogledala.
„Volim šetati jutarnjim gradom. Znaš, nema previše ljudi i auta, tiho je. Vraćao sam se kući kada sam prošao pokraj... Čekaj, sjećaš li se ti ičega?“ Odmahnula je glavom, ne razumijući kakve ona ima veze s njegovim jutarnjem šetanjem.
„Pronašao sam te kako lutaš po cesti. Počeo sam te dozivati, ali bio sam daleko i vjerojatno me nisi čula. Kada sam te napokon stigao, spavala si na klupi u blizini. Nisam te htio ostavljati tamo pa sam te doveo kući.“
„Znaš gdje živim?“ Upitala je, još uvijek zbunjeno.
„Sada da. Kroz san si mi rekla svoju adresu. Pričala si još nešto... Tko je Mike?“ Kada je izgovorio ime njezinog brata, sjetila se svega. Šetnje, prolaska pokraj njezinih najdražih mjesta, svega. Opet se sjetivši divnih uspomena, slomila se. Ramena su joj drhtala dok su suze nekontrolirano tekle niz obraze. Nije voljela pokazivati svoje osjećaje strancima. Ali, kada se radilo o njezinom bratu, nije marila ni za što.
Odmah da kažem, razgovor se nastavlja i u idućem dijelu. Prekinula sam ovdje da stignem odmah napisati sljedeći nastavak. Ovaj je malo dosadan, ali treba biti i takvih.
Prvo, kao i uvijek, hvala vam na komentarima i glasovima! Predivni ste <3
Sada obavijest. Sutra putujem i neće me biti do iduće nedjelje. Imat ću laptop i pisat ću, ali čisto sumnjam da će biti interneta tako da ja neću objavljivati. Pokušat ću sada napisati još jedan nastavak tako da ga netko može objaviti umjesto mene, da ne zaboravite priču :)
To je to, nadam se da vam se sviđa, ja vas pozdravljam, do iduće nedjelje, ne zaboravit me <3
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
