66 days of happiness

Dvadeset šesto poglavlje

Dvadeset šesto poglavlje

6 Dana

Doručak je tog dana prošao u još većoj tišini nego inače, ako je to moguće. Trebao je to biti oproštajni doručak. Zaynov avion polijetao je u deset sati što je značilo da im je ostalo tek nešto malo zajedničkog vremena prije nego što se razdvoje, ovaj put zauvijek.

Jedini zvuk koji se čuo bilo je udaranje viljuške o tanjure i gutanje prisutnih. Svi su bili izgubljeni u svojim mislima. Nitko nije bio dovoljno hrabar da započne razgovor.

„Zayn, jesi li se spremio?“ Napokon upita Gospođa Lis, otpivši gutljaj crne kave. Mladić prozvače hranu u ustima i teško proguta.

„Mislim da jesam.“ Odgovori, ni ne gledajući je u oči.

Bile su to jedine dvije rečenice za cijeli doručak.

Završivši, Gospodin Lis ponudio se da odveze Zayna u aerodrom, a Charlotte je iskazala želju da ide s njima.

Zayn i Gospođa Lis brzo su se rukovali, oboje hladnog izraza lica. Iako su se odnosi između nje i Charlotte poboljšali, on ju je još uvijek prezirao. Ona je osjećala krivnju. Ipak je ona bila ta koja ga je odlučila protjerati. Ali nije ništa rekla. Samo je stisla njegovu ruku i jedva primjetno se nasmješila.

U autu atmosfera je bila ista kao i za kuhinjskim stolom. Na radiju je svirala neka klasična pjesma i Charlotte se činilo da ih ona još više uspavljuje. Zayn je kucao prstima o prozorsko staklo u sporom, ujednačenom ritmu. Ruke Gospodina Lis čvrsto su stiskale volan, njegove oči promatrale su cestu, njegov mozak pokušavao je ignorirati neugodnu situaciju.

Charlotte je znala – ovo su joj posljednji trenutci s Zaynom, dečkom koji joj je svojim dolaskom uljepšao dosadnu svakodnevnicu. Trebala mu je reći tolike stvari. Noć prije napisala ih je na komadić papira i izvježbala ispred ogledala. Ali sada se nije mogla natjerati da kaže iti jednu riječ. Osjećala je da riječi neće biti dovoljno da iskaže svoje osjećaje. Zato je samo šutjela i u sebi pokušavala potisnuti tugu koja se sa svakom sekundom osjećala sve više i više.

Do aerodroma dođu jako brzo. Auto se zaustavlja na velikom parkiralištu među ostalim vozilima. Gospodin Lis i Zayn se rukuju, pri tome ne izgovarajući ni riječi. Zayn se okrene prema Charlotte, ona jedva primjetno kimne te istovremeno izađu iz vozila. Sačeka ga dok uzima svoju putnu torbu i upute se prema vratim aerodroma.

Zaustave se ispred staklenih vrata te se okrenu jedno prema drugome. Nekoliko putnika uđe i izađe dok oni pronalaze prave riječi, dostojne ušiju onog drugog.

„Izgleda da je to to.“ Kaže ona napokon, spustivši pogled. Primjeti da su joj vezice na tenisicama odvezane i da već poprimaju svjetlo sivkastu boju od prašine, ali se ne potrudi zavezati ih.

„Ne mogu ti opisati koliko mi je drago što sam poginuo onaj dnevnik.“ Reče on čime izmami mali smješak na njezino lice.

„Hvala ti što si bio tu.“ Odgovori ona i sad je on taj koji se jedva primjetno nasmješi.

„Hvala tebi što si pristajala na skoro sve moje lude ideje.“ Izgovorivši to, sjeti se jednog od njihovih prvih dana. Bili su na plaži. On je imao lude ideje. Ona ga je uporno odbijala. On je rekao da će doći dan kada će pristati. Shvativši da se to baš i nije ostvarilo, smješak nestane s njegovog lica.

„Sretan put.“ Kaže ona napokon i on kimne, pomalo razočaran. Je li to zapravo njihov oproštaj?

Ona se okrene i počne udaljavati. Nakon tek nekoliko koraka se okrene i ponovno krene rema njemu. Ovaj put trčeći.

Zabije se u njega i čvrsto ga zagrli. Kao odgovor, i on obavije svoje ruke oko njezinog malog, krhkog tijela. Ostanu u takvom položaju nekoliko trenutaka, nakon čega se ona odmakne. Veliki smješak ukrašava njezino lice.

U tom trenutku je poželi poljubiti. Za kraj. Kao u filmovima. Podignuti je sa zemlje, zavrtjeti, pritisnuti svoje usne na njezine.

Ali naravno, ne učini to.

Ona se okrene i ode. Ovaj put zauvijek.

Prati je dok korača prema automobilu i sjeda na suvozačevo mjesto. Zatvori vratima i vozilo se pokrene. Za nekoliko trenutaka, nje više nema. Kao da je nije niti bilo.

On se okrene i sporim koracima uđe u zgradu aerodroma. Odjednom, kao da je izgubio svu snagu. Jedva podiže noge, ramena ga bole od težine torbe koju prije nije uopće primjećivao.

Gotovo je. Njihovo putovanje sreće je gotovo. Njegovi dani provedeni s Charlotte Lis su gotovi.

Suze mu se skupe u očima kada shvati kolike joj stvari nije rekao. I nakon onog zagrljaja, to još uvijek nije bio dostojan oproštaj. Trebao joj je reć toliko toga. Ali nije.

Ovo ne može biti kraj. Prođe njegovim mislima.

Ne može ovako završiti. Kaže sam sebi. Ali, sve što čuje kao odgovor je službeni ženski glas kako ga poziva da pristupi registraciji.

-

So.. This is kinda sad?

Idućih 6 nasatvaka će biti još kraći od ovoga i pokušat ću da idu brzo, da ne čekate.

Ovo je bio neki kao oproštaj. Što mislite?

Ostavite mi svoja mišljenja, jako mi znače

Volim vas, hvala što pratite ovu priču <3