66 days of happiness

Knjiga druga - Deseto poglavlje

41 Dan

Naglim trzajem ruke otvori metalna vrata i odlučnim korakom uđe u zgradu, usput se nasmješivši čistačici na vratima. Pogledom preleti preko hodnika i ubrzo ugleda lift. Požuri se i uleti u njega trenutak prije nego što bi se vrata zatvorila. Lift ga odvede do devetog kata gdje izađe i uputi se ravno prema čovjeku u bijelome s hrpom papira u rukama. Pozdrave se laganim klimanjem glave.

,,Doktore Befort." Doktorov stisak je slab, nježan, te pomisli da je to dobro u radu s pacijentima.

,,Gospodine Malik." Uljudno se nasmješi doktor, ali iz njegovog je lica nemoguće ništa pročitati te Zayn odmah pređe na glavno.

,,Kako je?" Pokuša ne zvučati previše zabrinuto, ali shvati da od toga nema koristi. Ipak je on ovdje jedina obitelj Charlotte Lis.

,,Bolje. Reći ću vam odmah, u kakvom je stanju bila kada ste je dovezli, mislio sam da neće preživjeti ni noć. Ali evo nas, gotovo tjedan dana kasnije, drži se sasvim solidno." Kimne doktor zadovoljno. Dani kada je govorio bližnjima oboljeljih dobre vijesti bili su rjetki, jako rjetki, pa je u njima posebno uživao, unatoč spoznaji da taj osjećaj neće trajati. ,,Ipak, znate i sami da je njezino vrijeme već prošlo. Sada su u pitanju dani, ako ne i sati."

,,Da." Uzdahne mladić. ,,Dvadeset pet dana." Sjeti se te brojke i pomisli kako je bio neopisivo glup ako je mislio da je nadživjela taj srok i sada je sve u redu. Nije bilo.

,,Upravo tako. Ne znam što ju drži ovdje tako dugo." Zayn slegne ramenima, na što se doktor jedva primjetno nasmješi. ,,Znate, nerjetki su slučaji da oboljelj izdrže duže od očekivanog zbog podrške ljudi oko sebe. Bore se dok god imaju nekoga tko vjeruje u njih."

,,Ne..." Mladić se nasmije na tu pomisao. ,,Nisam ja taj netko."

,,Samo kažem." Doktor je potpuno ozbiljan dok proučava zbunjeno lice mladića. ,,Što već radite.. Nastavite." Ponovno se nasmješivši, potaoša ga rukom po ramenu, pogurnuvši ga u smjeru vrata s brojem 63.

Ušavši u sobu, iznenadi ga boja koja ga okruži. Soba nije bijela, zidovi i zavjese na prozorima obojani su u svijetlu nijansu žute boje koja ga na trenutak zaslijepi.

,,Hej, Zayn." Začuje tako poznat glas, koji ga ovaj put doziva s neobičnom radošću. Nasmijavši se, priđe i sjedne na rub njezinog kreveta.

,,Hej, Charlie." Pozdravi je tiho, diveći se njezinoj ljepoti u trenutku poput ovog. Kosa joj je neuredna, ispod očiju se jasno vide podočnjaci, a koža joj je blijeđa nego inače. I izgleda predivno.

,,Prestani me tako gledati." Gurne ga nogom s ono malo preostale snage, glasno se nasmijavši.

,,Dobro, dobro." Sada se i on smije. Ipak zadrži pogled na djevojci, zapeo u pokušaju da pronađe prave riječi.

,,Što kaže Dr. Befort?" Upita ga radoznalo. Zayn na trenutak razmisli, ne znajući koji dio razgovora da joj prenese.

,,Da si borac." Nasmije se. ,,Nadživjela njihov rok i sve to."

,,Lijepo." Kaže djevojka, zacrvenjevši se. Nije se osjećala kao borac, nimalo. Osjećala je da visi na niti koju joj netko pruža i tek djelić sekunde je dijeli od pada. Pala je, da bi se uzdignula, a sada ponovno zapela između života i smrti.

,,Hej, hej." Zayn ju trgne iz razmišljanja, ugledavši da je odlutala. ,,Ti vjeruješ da ćeš uspjeti, zar ne?" Kada ona ne odgovori, nastavi sam. ,,Izać ćeš odavdje i nastavit ćemo Putovanje." Djevojka se nasmije, što mu daje dodatnu samouvjerenost.

,,Očekuje nas puno letova avionom, bezbroj noći provedenih gledajuć filmove... Oženit ćemo se na kraju krajeva." Charlotte ga gleda onim poznatim pogledom, smijem se, ali idiot si, ali njemu je toga u tom trenutku sasvim dovoljno.

,,Da." Prošapće ona tiho, još uvijek širokog osmijeha na licu.

,,Da?" Ponovi za njom, a kada ona kimne, povuče je u svoj topli zagrljaj. Poželi reći još nešto, ali ga u tome prekine tiho kucanje na vratima. Ustane, a za trenutak se vrata otvore i ugledaju one koje bi zadnje očekivali ugledati.

,,Mama? Tata?" Upita djevojka zbunjeno, uspravivši se u sjedećem položaju. To doista jesu njezini roditelji, ili ono što je od njih ostalo. Izgledaju još sitnije, još blijeđe, još dosadnije nego prije. Oboje imaju maramkce u rukama, a šminka Gospođe Lis je razmazana. Zayn im dobaci kratak pogled, nakon čega ih jednim potezom ruke pozove da napuste prostoriju.

,,Kojeg vraga vi radite ovdje?" Plane, shvativši da nema smisla glumiti pristojnost.

,,Kćer nam je u bolnici i mi..." Započne Gospođa Lis, ali ponovno zajeca te završi u zagrljaju svoga muža.

,,Kako se usuđuješ razgovarati tako s nama?" Upita Gospodin Lis strogog glasa, na što se Zayn samo nasmije. ,,Što kažu doktori?"

,,Da bi joj dobro došla podrška obitelji." Ponovno se nasmije, u pokušaju da suzdrži neopisiv bijes koji se skuplja u njemu. Shvativši da od ovoga neće ispasti ništa, roditelji Charlotte Lis odu u sobu svoje kćeri, ostavivši Zayna samog na hodniku. Uputi nekoliko psovki zidu nasuprot sebe, nakon čega duboko udahne i uđe unutra.

Oba roditelja sjede na rubu kreveta, držući Charlotte za ruke. Svi plaču i to toliko frustrira mladića da dobije poriv razbiti nešto.

Izistavivši jecaje, sobom još dugo vlada tišina. Svatko šuti zbog svojih razloga i tišina jako brzo postane nepodnošljiva.

,,Odlično." Prvi progovori Zayn s umjetnom uzbudljivošću u glasu. ,,Gotovo je vrijeme za posjete." Gleda kako se Charlottini roditelji ustaju.

,,Doć ćemo sutra." Obeća Gospođa Lis, poljubivši kćerku u čelo. Dobaci Zaynu značajan pogled pa izađe iz sobe pod ruku s mužem.

,,A ja ću doći prije i ukrasti te im." Prošaoće Zayn pobjedonosnog izraza na licu. Ostavi kratak poljubac na usnama djevojke, nakon čega izađe. Ovo će biti naporno pomisli, ulazeći u lift.

Imam osjećaj da je ovo najdosadniji nastavak ikada. Neću ga niti čitati hah ako bude grešaka žao mi je, tipkam na mobitelu, a ako budem čitala ponovno obrisat ću ga cijelog. Ovo je jedan od onih prijelaznih, idući bi trebali biti bolji, barem se nadam hah hvala što još uvijek pratite.