Prvo poglavlje
26 Dana (otkad su se ona i Zayn upoznali. Sada odbrojavamo to)
Trčala je mračnom šumom. Nije imala posebnog razloga za to, ili ga nije poznavala, ali trčala je iz svih snaga. U jednom trenutku počelo joj je ponestajati zraka. Tada je, sasvim nesvijesno, zamahnula rukama i odvojila se od zemlje. Negdje daleko, njezina podsvijest govorila joj je da je to nemoguće, ona je djevojka, ne ptica, ali u tom trenutku sve je izgledalo prirodno, onako kako treba biti. Uzdizala se sve više u zrak. Uskoro se uzvisila iznad mračnog drveća i ugledala plavo nebo. Nogama se odgurnula od nevidljive stijene i poletjela dalje, prema moru kojeg je mogla vidjeti ispred sebe. U jednom trenutku je ugledala crnu vranu i požurila se maknuti joj s puta – danas joj definitivno nije bio dan za sudaranje s pticama. Letjevši, ugledala je da je na njoj tek bijela spavaćica u kojoj je još jučer legla u krevet, odakle li joj samo sjećanje na to? Ispod spavaćice nije imala ništa i na trenutak ju je obuzela briga te je počela pokrivati intimne djelove. NI sama to ne shvaćajući, počela je padati. Zelena livada ispod nje bila je sve bliže i bliže. Disanje joj se ubrzalo, brigu je zamjenio strah čime će njezin let završiti. Trenutak prije nego što bi pala na zelenu travu, sve je zastalo. Magla koja ju je cijelo vrijeme okruživala je nestala. Ruke su odjednom postale teške i nepokretne. Pala je i utonula u nešto meko.
Nekoliko trenutaka bojala se pomaknuti. Jesam li mrtva? Prošlo je njezinim mislima. Pala je, trebala se razbiti. Žive boje koje su je okruživale, plavetnilo neba, zelenilo livade, sve je nestalo. Sada je bila samo tama. Tama smrti?
Bojažljivo je pomaknula ruku. Micala se. Noga također.
Izbrojavši do šest, otvorila je jedno, pa drugo oko. Nije se dogodilo ništa neobično. Ležala je u svom toplom krevetu, u bijeloj sobi njezinih roditelja. Sve je izgledalo uobičajeno.
Shvativši da je to bio samo čudan san, nasmijala se. Kao mala često je sanjala da sanja. Voljela je taj osjećaj – lebdjeti u zraku i ne čuditi se tome.
Tek kada su njezina stopala dotakla hladan parket, sjetila se svega. Sjetila se dana prije. I onog prije njega. Sjetila se da je jučer bio njezin nulti dan i da je to razlog zašto je pomislila da je mrtva, a ne čudan san.
„Trebala bi biti mrtva.“ Kaže mršavoj djevojci u ogledalu. Čijenica da bi trebala biti mrtva, a umjesto toga stoji i priča sa svojim odrazom u ogledalu ju užasno razveseli te se počne tiho smijati.
„Charlotte?“ Začuje majčin glas s druge strane vrata. S osmijehom na licu sluša brze korake.
„Charlotte!“ Gospođa Lis uleti u sobu. Na njezinom licu mogu se vidjeti izmješani osjećaji – sreća, iznenađenost, užasnutost.
„Hej mama.“ Kaže Charlotte s smješkom na licu. „Kako si?“
-
28 Dana
Prošla su tri dana od dana koji je za Charlotte Lis trebao biti zadnji. Na iznenađenje njezinih roditelja i nje same, ništa se nije događalo. Dane je provodila smijući se, uživajući (iako nije imala puno razloga za uživanje, bila je samo sretna što je živa).
Kada se i trećeg dana probudila bez one poznate boli u cijelom tijelu, donijela je važnu odluku. Razmišljala je o tome od dana kada se probudila nakon čudnog sna o letjenju, jednostavno ju nije puštala na miru. Zayn Malik. Imala je osjećaj da je on jedina stvar koja joj nedostaje i nije se željela pomiriti s tim da ga nema uz sebe.
Iako je mislila da joj njezini roditelji nikada neće dopustiti takvo što, oni su bili puni razumjevanja. Nakon što im je ispričala svoj plan (koji je, naravno, bio malo uljepšan, nije zapravo bila sigurna da će upaliti), izmjenili su nekoliko zabrinutih pogleda i kimnuli glavom.
30 Dana
Stajala je ispred vrata i promatrala kako njezini roditelji trče ispred nje. Nikada ih nije vidjela tako živima kao tog jutra. Dok je ona stajala na izlazu, s velikim ruksakom na leđima i sunčanim naočalama koje su joj pokrivale više od pola blijedog lica, oni su otvarali i zatvarali ladice i u prozirnu vrećicu skupljali sitnice za koje su mislili da će joj zatrebati.
„Mama, u redu je.“ Opomenula ju je napokon Charlotte te su se zaustavili. „Mislim da sam spremna.“
„Da, u pravu si, oprosti.“ Rekla je Gospođa Lis. U džep ruksaka je ubacila vlažne maramice i, uzevši za ruku svoga muža, udaljila se od djevojke. „Spremna si.“
„Nemoj zabrljati.“ Rekao je Gospodin Lis, kratko se nasmješivši.
„Neću, tata.“ Iako je prije svog nultog dana odbijala zvati roditelje 'mamom' i 'tatom', odustala je od toga, shvativši da nema smisla kažnjavati ih za nešto što se dogodiloprije toliko vremena.
„Ako ne nađeš tog dečka, vraćaš se isti čas.“ Rekao je njezin otac, sada malo strože.
„Zayn.“ Nakašljala se Gospođa Lis te su je oboje zbunjeno pogledali. „Dečko se zove Zayn.“
Charlotte se jedva primjetno nasmije. „Hvala vam.“
Kratko mahnuvši, izašla je na ulicu i zatvorila vrata za sobom. Nekoliko minuta je nepomično stajala i udisala svjež zrak. Nije mogla vjerovati da zaista radi takvo što. Nije mogla vjerovati da zaista ide tražiti Zayna Malika, a ne zna ništa o njemu što bi joj u tome pomoglo.
-
Nešto kratko za početak. Je li vas ovo čekanje umorilo? Nadam se da je netko dočekao početak druge knjige hah
So, ovo je više bil poput uvoda, malo sam preskakala dane, znate da to ne volim, ali eto, morala sam da vam ne bude skroz dosadno.
Hvala vam puno na svemu što činite za mene i ovu priču. Skoro 13 tisuća prregleda. Wow. Hvala vam.
Nastavak uskoro.
Ostavite mi svoje mišljenje, znate da mi je bitno, pogotovo sada na poečtku
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
