66 days of happiness

Knjiga druga - Sedmo poglavlje

Pustite Scars sa strane, pretty please

66 Days of happines - Peto poglavlje

,,Hej, idemo zajedno skočiti u more sa one stijene!" Povikao je uzbuđeno.

,,Ne." Kao i uvijek, ravnodušno ga je odbila.

,,Znaš što?" Pomakla se i dopustila mu da ustane.

,,Dočekat ću taj dan. Predložit ću ti nešto ludo i ti ćeš pristati. Da, Charlotte Lis, reći ćeš ,da'!" Pričao je tako uzbuđeno da nije mogla sakriti osmijeh.

,,Idemo se barem utrkivati do tamo?" Pokušao je ponovo.

,,Ne."

,,Nema veze..." Rekao je tiho, ponovo se spustivši u pijesak.

,,Čekat ću tvoje ,da', Charlotte Lis."

Knjiga druga - sedmo poglavlje

„Vrijeme isteklo!“ Uzviknuo je Zayn sekundu prije nego što je zazvonio alarm na njegovom mobitelu. Zadovoljno je pljesnuo rukama i stavio ispred djevojke papir koji nije ispuštao iz ruku posljednjih pedeset minuta. Ona je učinila isto te su istovremeno okrenuli papir drugoga i zagledali se u sliku.

Kada su prije  nekoliko sati sjeli u restoran za ručak, pomislili su da bi bilo dobro napraviti malo natjecanje između njih dvoje – određivali su temu i vrijeme, a poslije zajedno odlučivali pobjednika. Počelo je jako bezbrižno, više za zabavu, ali nakon nekoliko sati i pet šalica kave, koje još uvijek nisu prestajale stizati na njihov stol, postalo je puno više od toga.

„Mislim da pobjeđujem.“ Rekao je Zayn zamišljeno nakon pet minuta pažljivog proučavanja Charlottinog crteža. Tema je bila voda koja je Zayna inspiriala više od svega. Olovkom je nacrtao optičku iluziju – kap u kojoj se očitavao cijeli svijet pun manjih kapljica u kojima se očitavao svijet. I koliko god bi se Charlotte željela suprotstaviti njegovom samoujerenom stavu, nije mogla, jer, crtež koji je držala u rukama zaista je bio jedan od najljepših koje je ikada vidjela.

„U redu, mislim da bi bilo dosta.“ Uzdahnuvši, pokušala se pomaknuti i shvatila koliko su joj utrnule noge. Nakon tek jednog pogleda Zayn je ustao i pomogao joj da se podigne. „Jesi dobro?“ Prošaptao joj je na uho, na što je ona jedva primjetno kimnula glavom. Platili su te izašli iz, sada već praznog, restorana.

„Kud prije sedam sati?“ Začudio se Zayn i podigao pogled k nebu. Sunce je još uvijek sijalo, ali nije pržilo kao u jutarnjim satima, već je osvjetljavalo grad narančasto crvenim svjetlom.

„Idemo na onu plažu.“ Uzbuđeno ga je povukla za ruku u smjeru raspadajućeg se motora. Osmijeh se pojavio na njegovom licu od same pomisli na to mjesto. Bila je to plaža gdje su on i Charlotte proveli njihovu prvu noć – postavljajući  jedno drugome nebitna pitanja, pokušavajući pronaći zajednički jezik. Još jače je stisnuo njezinu ruku i potrčao prema motoru, umirući od želje da stigne na Plažu do zalaska sunca.

-

„Sjećaš se“, počela je i osjetila njegov sretan pogled na sebi, „htio si mi pokazati svoje tajno skrovište.“ Sjeti se s osmjehom na licu, na što on samo odmahne glavom.

„Nije ništa posebno.“ Kaže i nastavi se smješiti.

„Izgledamo tako glupo.“ Nije mogla ne primjetiti. Djelomično je bila u pravu, držući se za ruke skakali su s kamena na kamen, smješeći se poput dvojice idiota.

„Ne smeta mi.“ Ponovno odmahne glavom i zagleda se u nebo, izračunavajući približno vrijeme do zalaska. „Zar to nije dostojan životni cilj? Pronaći nekog s kim možeš izgledati potpuno, apsolutno, stopostotno  glupo, ali ne mariti za to. Razmisli.“ Na trenutak se zaustavio, pružajući joj minutu da razmisli, ali nije dočekao odgvor te je samo nastavio dalje.

„Pretpostavljam da je.“ Rekla je napokon zamišljenim glasom. Ponovno čuvši njegov smijeh, nasmije se i sama. Razmislivši ponovno, još jedanput se složi u sebi. Da, to je uistinu dostojan životni cilj.

„Evo nas.“ Još jedanput pogledavši okolinu, Zayn napokon utvrdi da je upravo to točka na kojoj su zaspali prošli put. Iz ruksaka izvuče tamno plavi pokrivač i pokrije njime najveći kamen. „Dođi.“ Sjedne i povuče Charlotte u svoj zagrljaj.

„Ovdje si mi prvi put rekla da sam depresivna.“ Prisjetila se sa smješkom na licu.

„Sjećam se što si odgovorila na to.“ Rekao je tiho, nakašljavši se. „Je li to samo lijepi izraz za dosadna?“ Oponašao je njezin glas tako loše da je prasnula u smijeh unatoč svom umoru.

„A onda smo se posvađali jer mi nisi htio dopustiti da mi siva bude najdraža boja.“ Smijala se.

„Charlotte..“ Uzdahnuo je umorno. „Siva nije boja.“

„NI ne pokušavaj.“  Odmahne glavom što izmami umoran smješak na njegovo lice.

Neko vrijeme su šutjeli, uživajući u samoj prisutnosti onog drugog. Lagani povjetarac mrsio im je kosu, a zvuk valova dodatno smirivao. Sunce je gotovo nestalo s neba i našli su se u polumraku.

„Charlie..“ Prošaptao je Zayn narušivši tišinu. „Mogu li te zaprositi?“

„Molim?“ Djevojka nije bila sigurna da ga je dobro čula.

„Želim te zaprositi.“ Rekao je glasnije, ali još uvijek jednako umorno. Unatoč ozbiljnosti u njegovom glasu, ona se ne suzdrži od nervoznog smješka.

„Razumiješ koliko je to glupo?“ Tiho smijanje prestane i osjeti nagrizanje u očima.

„Nije me briga.“ Prošapće kao odgovor, ii sam osjetivši suze u očima.

„Ne, ti.. ne smiješ.“ Tiho je jecala, još uvijek istog osmijeha na licu. On se okrene te se njegove crvene oči susretnu s njezinim. Makne joj pramen kose s lica, a poslije i suzu s obraza.

„To je tako sjebani osjećaj.“ Prošapće. „Volim te, osjećam to svakim dijelom svoga tijela i duše, svaki trenutak svakog dana. Tu si, pokraj mene, i shvaćam da ne bih mogao preivjeti ni trenutak odvojen od tebe. I vjeruj mi, pokušavao sam. Zaista sam pokušavao suzdržati se. Ali Charlotte Lis, tako je jebeno teško ne voljeti te.“ Čuvši te riječi, vjerjatno najljepše ikada, upućene njoj, djevojka se slomi. Naređuje si da stane, ali njezina ramena drhte sve više i više.

„Idiot si.“ Prošapće mu kada je zagrli još jače. „Shvaćaš li to?“

„Da.“ Prošapće odlučno. „Shvaćam.“

„Imao bi predivan život da nisi bio tako napadan.“

„Znam.“ Složi se, ponovno se smješeći.

„A što sada?“ Upita ga jedva dišući.

„A sada te prosim. Olakšala bi mi stvar kada bi napokon pristala.“

„Ne želim ti to napraviti.“ Gotovo poviče. „Ne mogu ti to napraviti.“ S tim riječima je on povuče u najjači zagrljaj do sada te njezini jecaji napokon prekinu.

„Nikada nisam prestao čekati tvoje da, Charlotte Lis.“ Prošapće joj na uho kada ona zatvori oči.

Te večeri više nisu progovorili ni riječi. Nijedno nije spavalo, ali su oboje bili previše umorni za funkcioniranje. Ležali su tiho, zagrljeni, sve dok posljednje ptice nisu prestali pjevati. Tada je Charlotte Lis polako otvorila jedno oko i okrenula se bliže crnokosom dečku.

„Da.“ Prošaptala je tiho, misleći da je ne čuje. Ali čuo ju je. Daleko, kroz san, u magli, čuo je njezin glas koji mu je napokon rekao DA.

-

And now we're all emotional and stuff.. trebalo je biti duže, znam, ali osjećam se tako dobro dok ovo pišem, da razvlačim pokvarila bih sve.

je li itko uopće tu nakon drame s zaynom?

volim vas, sjećate se?

yep, i'm emotional