66 days of happiness

Knjiga druga - Peto poglavlje

Peto poglavlje

34 Dana

Odmahnuvši pramen gotovo sijede kose s lica, Adela Malik spremila je i zadnju čašu iz sudopera u ormarić i zatvorila ga. Primjetila je da su joj pokreti spori. Cjelo jutro bila je zamišljena. Nije si mogla pomoći, otkad se u njihovom domu pojavila Charlotte Lis, sve se promjenilo. Kao onog dana kada se pojavila na njezinim vratima prvi put, pa tako i sada. Sve je bilo drugačije.

Često se prisjećala sebe i Eloya, Zaynovog oca, dok su još bili mladi. Uvijek ju je fascinirao svojom sposobnošću sve držati pod kontrolom, pa čak i njezino raspoloženje. Kao tinejđerica nije bila najstabilnija osoba ikada, stalni napadi depresije, luđačko smijanje bez razloga nakon kojeg bi slijedila panika bili su samo mali dio njezinih emocija koje su se stalno izmjenivale. Eloyu to nije smetalo. Naučio se nositi s time. Znao ju je razveseliti s tek nekoliko pravih riječi. Probuditi je iz beznadežnog stanja u kojemu se nerjetko nalazila. Bio je njezino svjetlo koje ju je neprestano izvlačila iz tame. Njezin super junak. A sada, trideset godina kasnije, sve te moći promatrala je u svom sinu.

Kada je prvi put ugledala Zayna kako drži Charlotte za ruku, na trenutak je pomislila da je ona još jedna od brojnih djevojaka koje je dovodio. Ne, njezin sin nije bio ženskaroš, to ne bi mogla zamisliti ni u snu. Samo je vjerovao da negdje postoji djevojka, stvorena samo za njega. I uporno ju je pokušavao pronaći. I tako se u njezinoj kući, barem jedanput mjesečno, pojavljivala Ona-bi-mogla-biti-ta, djevojka kojoj bi već nekoliko dana kasnije nestao svaki trag.

Ali bila je u krivu. Charlotte Lis nije bila poput tih djevojaka, i Adela je to shvatila jako brzo. Nije glasno pričala za stolom, hvalila njihovu obitelj, kuću, hranu i sve ostalo što se moglo hvaliti. Za piknik u šumi nije se sređivala nekoliko sati kao ostale. Na licu nije imala umjetan smješak, niti izraz stalnog dosađivanja. Bila je poput malog bijelog maslačka i Adela Malik se stalno bojala da će puhnuti i djevojka će nestati.

Tog jutra Zayn i Charlotte pojavili su se u kuhinji kasnije nego obično, s torbama u rukama i širokim osmjehom na licima.

„Mama, odlazimo." Rekao je Zayn veselog, odlučnog glasa. Poljubio je majku u obraz, ne davši joj ni minute da razmisli.

„Hvala vam na svemu." Glas Charlotte također je zvučao življe nego obično. Mahnula je, na što je Adela odgovorila toplim smješkom, ne usudivši se pitati gdje su se uputili.

-

„Evo, pusti ovaj." Rekla je Charlotte, pružajući Zaynu cd.

„Vampire Weekend? Odakle ti ovo?" Upita je, sumnjivo promatrajući cd u svojim rukama.

„Dao mi ga je Sean." Djevojka je odgovorila, ne pridavajući tome posebno značenje, ali Zaynovo je srce zakucalo brže.

„Koji Sean?" Upitao je, pokušavajući ne zvučati previše ljubomorno. Večer prije napravio je ono što je želio od prvog dana kada ju je vidio, poljubio ju je, i sada su bili u onom čudnom razdoblju kada je bilo očito da se događa nešto, ali to nešto je još uvijek ostajalo neimenovano.

„Pa Sean." Nasmijala se, a kada je ulovila Zaynov, još uvijek, zbunjeni pogled, dodala je: „Pomagao mi je tražiti te."

„Oh, taj Sean." Uzdahnuo je i rukama čvršće stisnuo volan.

Dva sata kasnije, automobil se parkirao u središtu Marseillea, nedaleko od parka u kojemu je trideset četiri dana ranije, Charlotte pisala posljednju stranicu svoga dnevnika. Zayn ju je želio odvesti u galeriju u kojoj je do nedavno radio kao zaštitar i ona je rado pristala, kao što bi pristala na bilo što što ima veze sa slikarstvom.

-

„Volio sam ovaj posao." Rekao je Zayn tiho, pogleda prikovanog uz sliku na zidu. Charlotte se približi kako bi uspjela viditi natpis. George Bellows - Ljetnja noć, 1909.

„Lijepa je." Prošapće, kao u strahu da će svojim prisutstvom otjerati ljepotu sliku ispred sebe. Prikazivala je noć - mračno drveće, crne sjene i uličnu svjetiljku koja je osvjetljivala nekoliko parova koji su šetali niz puteljak. Slika je imala nešto mračno i tajanstveno, i to je privlačilo djevojku više od svega.

„Znam." Odgovori Zayn, još uvijek zamišljeno. Onda mu lice poprimi sjetan izraz. Uzme Charlotte za ruku i povuče je niz hodnik. Zaustavi se ispred još jedne mračne slike.

„Lesser Ury - Hochbahnhof Bülowstraße." Rekao je službenim glasom, lomeći jezik. Charlotte se rasmije na njegov pokušaj njemačkog.

„Hochbahnhof Bülowstraße." Ponovi za njim, ali puno tečnije. Njegove oči se rašire u čudu.

„Kako uspjevaš to?" Upitao je, s divljenjem u glasu kojeg je bezuspješno pokušao sakriti.

„Učila sam ga u školi." Zarcevnila se, na što ju je on obgrlio jednom rukom i privukao bliže sebi.

„Pogledaj." Prošaptao joj je na uho, od čega su joj tijelom prošli trnci, a u mislima isplovilo pitanje: znači tako izgleda zaljubljenost?

Slika u koju su gledali zaista je bila predivna. Možda čak bolja od prve. Predstavljala je mračnu, mutnu ulicu. Možda je padala kiša, a možda je puhao jaki vjetar. Cestu su osvjetljavala svjetla brojnih automobila na toliko čaroban način, da je Charlotte pomislila da se slika trebala zvati na nekom drugom jeziku koji će joj pridonjeti čaroban osjećaj.

„Kladim se da bih nacrtao ovo bolje od tebe." Odjednom je rekao Zayn, odmaknuvši se od Charlotte i izazivajući se nasmješivši.

„Oprosti?" Prihvatila je njegovu igru i jedva se suzdržavala da se ne nasmije.

„Čula si me." Svakom riječju činio je korak unatrag i već je vidjela kamo to vodi.

„Ja bolje crtam od tebe." Rekla je, i sama se iznenadivši otkad je tako uvjerena u sebe i u ono što radi.

„Možda u tvojim snovima." Čuvši njegove riječi, popela se na prste i udarila ga šakomu rame.

„Da, Zayn, lijepo je sanjati." Odlučivši promjeniti taktiku, spustila je pogled i zakoračila unatrag.

„Hej, hej, zezam se." Krene prema njoj, ali ona odmahne rukom i brzim koracima se uputi prema kupaonicama, tiho se smijući od nos. On krene za njom.

„Charlie, izlazi." Vikao je na vrata koja mu je zatvorila pred nosom. Možda da nije vikao, čuo bi zadovoljan smijeh djevojke, ali to se nije dogodilo. Nekoliko minuta nakon je otključala vrata i bacila mu se u zagrljaj, spustivši svoje usne na njegove. Na nekoliko trenutaka svijet se zaustavio, a onda ih je iz tog prizora trgnulo svjetlo koje se iznenada izgasilo.

„Koji vrag?" Upitala je Charlotte skoro šapčući, stisnuvši se uz Zayna.

„Vjerojatno kraj radnog vremena." Slegnuo je ramenima, nasmijavši se njezinom strahu koji se dobro osjećao.

„Što sada?" Upitala je, ne puštajući njegovu majicu iz svojih drhtavih prstiju.

„Idemo naći najtopliju prostoriju." Poljubi ju u čelo i pažljivo krenu niz dugi hodnik.

Na kraju su se zaustavili u prostoriji gdje je na zidu, dodano osvjetljen, visio 'Poljubac' Edvarda Muncha i dok je Zayn iz hodnika donosio stolice, Charlotte je promatrala sliku. Očaravala ju je, više od svih koje je danas vidjela. Dvije osobe u poljupcu su se spojili u jedno cijelo i upravo je to idealno opisivalo Charlottine osjećaje u vezi Zayna. Jedno cijelo koje se nikada ne misli rastaviti.

-

*Unedited bc i'm tired

Prije svega, oprostite što ste toliko čekali. Nakon svih onih pregleda, glasova i komentara trebala sam pisati još brže, ali nisam. Prvo nisam imala vremena, a onda sam izgubila i volju. Ali sada sam ponovno ovdje, u ovoj priči, s Zaynom i Charlotte.

Oh, da, hvala na svemu na prošlom nastavku. NIkada nisam očekivala da ću s ovom pričom postići nešto takvo. Hvala vam ljudi. Ne mogu vam opisati koliko sam zahvalna.

P.S. Idk ako ikoga zanima, ali imam novu 'knjigu' na profilu za pisanje random osobnih stvari, pogledajte ako koga zanima