66 days of happiness

Knjiga druga - drugo poglavlje

Drugo poglavlje

Kada se Charlotte Lis zavalila u udobno sjedalo aviona, bilo je 18:23. Pokraj nje se ubrzo smjestio Sean – svjetloputi dečko smeđe kose, smeđih očiju i predivnog smješka. S obzirom na dužinu leta, oboje su se složili da bi bilo dobro da se upoznaju i sprijatele, a i Charlotte se sviđala pomisao da može imati još jednog prijatelja. Ne znajući ni osnovnih stvari o dečku pokraj sebe, na njegovo prvo pitanje otvorila se poput malog djeteta i ispričala mu svoju životnu priču.

„Dirnut sam.“ Uzdahnuo je, kada je završila. Sramežljivo se nasmješila i otpila gutljaj vrućeg čaja iz plastične šalice.

„Da, nisam ni shvaćala što se događalo dok nisam sve rekla naglas.“

„Bili ste stalno zajedno tijekom mjesec dana i nikada vam nije palo na pamet da razmjenite brojeve mobitela?“ Upitao je sumnjičavo na što se Charlotte samo podsmjehnula. Da, zaista je zvučalo nevjerojatno i znala je da neće uspjeti dočarati te dane s Zaynom, ma koliko god pokušavala.

„Upravo tako. Bili smo stalno zajedno. To nam nije bilo potrebno. Nije me ispuštao iz vida ni na sekundu.“ To je trebalo zvučati kao nešto loše, ali Charlotte se jednostavno nije mogla prestati smješkati od uha do uha. Samu je sebe podsjećala na zaljubljene djevojčice o kakvima je čitala u knjigama, ali, k njezinom iznenađenju, to joj nije smetalo. NIje se mogla prestati smješkati dok je mislila na Zayna, pričala o njemu, zamišljala ga. A upravo je to radila posljednjih nekoliko sati i obrazi su je počinjali boljeti od smijanja, ali ni to joj nije previše smetalo.

„Moram ti priznati, zvuči kao odličan dečko.“ Rekao je Sean, na što je djevojka samo zaklimala glavom. „Kako ga misliš tražiti?“

Charlotte se na trenutak zamisli. Bilo je to dobro pitanje, ali bilo bi joj draže da ga Sean nije postavio. Nije imala nikakav plan. Baš nikakav i to ju je istovremeno plašilo i uzbuđivalo.

„Nemoj se smijati, ali mislim da ću negdje nabaviti biciklu i, vozeći se, pokušavati prisjetiti se puta do mjesta gdje žive njegovi rođaci koje smo zajedno posjećivali. Ako dođem do barem jednog od njih, lako ću doći i do njega.“ Možda je željela dodati još nešto, ali primjetila je da je Sean počeo skrivati smijeh. „Hej, zamolila sam te da se ne smiješ.“

„Oprosti, samo sam te zamislio kako lutaš biciklom po cijeloj Francuskoj. Izgledaš zabavno. Kao beskućnica, prostitutka i narkomanka, ali zabavno.“

„Imaš bolesnu maštu.“ Kaže mu zbunjenog izraza lica, na što se on samo nasmije.

„Ako ćemo iskreno, zvuči mi kao najromantičnija stvar koju djevojka može napraviti za dečka.“ Kaže napokon, potisnuvši smijeh te se Charlottini obrazi zarumene.

„Zaista?“

„Ne, glupo je.“

„Oh, baš ti hvala.“ Odgovorila mu je i oboje su utihnuli. Razmišljala je kojeg se puta najviše sjećala. Do Zaynovog djeda su otišli odmah prvi dan i taj događaj joj je bio mutan, nije se sjećala ni izgleda kuće, ni imena njegovog djeda. Samo osjećaja da će svaki trenutak povratiti koji ju je to jutro neprestano slijedio. S Briannom je stvar bila nešto bolje, prisjećala se kvarta u kojem je živjela, visokih zgrada, cvjeća na balkonu. Vjerovala je da samo treba zatvoriti oči i zamisliti da je u toj ulici i da bi se u konačnici, nakon nekoliko minuta, a možda i sati, uspjela prisjetiti cijelog puta. Ali to joj nije uspjelo jer ju je Sean već nakon nekoliko sekundi prodrmao za ruku.

„Što je?“ Uzdahnula je, pomalo iznervirana što ju je trgnuo iz razmišljanja.

„Piletina ili riba?“ Upitao ju je, na što se ona samo zagledala u njega, zbunjena.