Dvadeset peto poglavlje
7 Dana
Crni, poprilično prljav automobil zaustavio se na kraju ceste i djevojka je, sačekavši njega da otvori suvozačeva vrata, izašla i našla se na početku velike zelene livade. Usne su joj se razvukle u osmijeh. Sve ispred nje izgledalo je tako radosno, tako svježe, tako nevino. Htjela je potrčati i što prije izgubiti se u tom predivnom svijetu mašte, ne razmišljajući o sutra.
„Najbolji dan tvog života. I.. Akcija!“ Povikao je Zayn Malik i glasno pljesnuo dlanovima što je natjeralo Charlotte Lis na iskreni smješak.
„Bolji od onog u Disneylandu?“ Upitala je radosno.
„Bolji od onog u Disneylandu.“ Potvrdio je, uzbuđeno kimnuvši glavom. Isprepleo je njihove prste te su potrčali prema zelenilu, sa svakim korakom uzdižući desetke leptira prema nebu.
Na zelenu travu stavio je pokrivač nježno ružićaste boje te su sjeli na njega. Krajem oka Charlotte primjeti kako Zayn namješta kameru na maloj udaljenosti od njih samih.
„Čemu to?“ Upita sa smješkom na licu.
„Mislio sam da trebam zabilježiti današnji dan.“ Rekao je i ona je osjetila kako se crveni, iako razloga za to nije bilo. Pomalo joj je zasmetalo ovo u što je Zayn pretvorio njihov zadnji zajednički dan. Trebalo je to biti nešto samo njihovo, nešto slatko i nevino, ali ga je on opisao riječima poput 'najbolji' 'savršeni', a ni kamera nije pridavala sigurnosti. I umjesto toga da uživa, Charlotte je bila zaokupljena pomišlju da će pokvariti nešto i razočarati sebe i Zayna, koji je očigledno želio zapamtiti taj dan.
„Koje je tvoje najdraže cvijeće?“ Upitao je, prekidajući tišinu koja je vladala njima već punih deset minuta. Charlotte se zamisli i prođe neko vrijeme prije nego što odgovori.
„Orhideje.“ Odgovori napokon, pogledavši ga točno u oči. „Tvoje?“
„Suncokreti.“ Odgovori on, zamišljeno gledajući u dalj.
„Ozbiljno?“ Upita ga. Definitivno nije očekivala takav odgovor.
„Da, glavni su.“ Odgovori on te ponono nastane tišina. Kao da su pričali, ali bez riječi. Riječi nisu bile potrebne. Uživali su u samoj prisutnosti onog drugog.
„Zašto pričamo o tome?“ Upita ona napokon na što on slegne ramenima.
„Da možeš biti bilo koji lik iz crtića, koga bi odabrala?“ Kao odgovor, uslijedi iduće njegovo pitanje.
„Vjerojatno Ariel. Da, sirena.“ Odgovori odlučno na što se on zasmijulji.
„Onda bih ja bio princ kojeg je voljela.“ Kaže i djevojka ga iznenađeno pogleda. Nije očekivala takvu izjavu. Ne od njega. Primjeti da u ranojutarnjem sunčevom svijetlu izgleda lijepo – njegove smeđe oči sjajile su, na obrazima mu se vidjela dvodnevna bradica koja je djevojku pomalo podsjećala na Mattya.
„Ariel je dala sve za ljubav. Ne vjerujem da bih ja to ikada mogla.“ Nastavila je djevojka, pokušavajući potisnuti iznenađenost prouzrokovanu Zaynovom izjavom.
„Možeš ako je ljubav prava.“ Odvrati on te je sada ona ta koja se smijulji.
„Jesi li ti ikada bio zapravo zaljubljen?“ Upitala ga je. Sunce je grijalo još jače, ali još uvijek nedovoljno za nešto što bi se moglo nazvati vrućinom. Prava riječ bila bi savršenstvo. Negdje u daljini, sakrivene među drvećem, pjevale su ptice. Ispred njihovih očiju letjeli su raznobojni leptiri i poneke pčele. Čak su skakavci skakali s jednog kraja livade na drugi, ali Charlotte nije marila. Oni su u tom trenutku bili nebitni.
„Ne znam. Valjda jesam.“ Odgovori on pomalo zbunjen iznenadnim pitanjem.
„Kako je to – biti zaljubljen?“ Upita ga, promatrajući oblake na nebu. Odjednom osjeti kako gubi snagu te se nasloni na njegovo rame.
„Nisam siguran da se to može opisati.“ Pokuša izbjeći odgovor, jer stvarno nije mogao pronaći prave riječi. A onda, odjednom, pri samo jednom pogledu na djevojku pokraj sebe, riječi dođu same od sebe.
„Svaki dan, svaka sekunda svakog dana je uljepšana. Traje poput vječnosti, ali ne one vječnosti od koje želiš pobjeći. Suprotno. Kao da vrijeme stane. Tu si samo ti i osoba koju voliš. Ne morate pričati. Niti gledati se. I bez toga osjećaš da je pored tebe. Da ste povezani. I da te nikada neće napustiti. Sa svakom riječi koju kaže, voliš je još više. Svaki dan otkrivaš nove i nove sitnice o njoj. Sitnice koje ju čine predivnom. Tjeraju te da se zaljubiš u nju, više, dublje. I odjednom, shvatiš da je prekasno. Gledaš u oči te osobe i shvaćaš – taj osjećaj nikada neće završiti. Čak i kada bude miljama udaljena od tebe, njezina prisutnost bit će u svakoj stvari koja te okružuje. Jednostavno je ne možeš pustiti. I nećeš. Nikada.“ Kada završi, osjeti njezine smeđe oči kako proučavaju crte njegovog lica. U tom trenutku, poželi je poljubiti. Sada je već odustao od brojenja. Želio ju je ljubiti. Zarobiti u svom zagrljaju i ljubiti je do besvijesti. Nikada ne pustiti. Baš kao u govoru koji je upravo održao. Jer, ipak, taj govor bio je o njoj.
Ali ne učini ništa. Samo nastavi sjediti i promatrati ju, kako promatra njega.
„Vidiš, ipak se može opisati.“ Usne joj se iskrive u jedva primjetan smješak.
„Da, ipak se može.“ Mora se složiti s njom.
-
Nekoliko sati poslije podneva, nakon toliko sati razgovora, on odjednom ustane. Izvadivši mobitel iz džepa hlača, upali prvu ljubavnu pjesmu koju nađe i pogleda prema Charlotte, ispruživši ruku.
„Bila bi mi čas.“ Kaže s malim polusmješkom na licu. Na njegovu radost, ona ga ne odbije. Suprotno, njihovi prste se isprepletu te je on podigne i stavi ruke na njezin struk. Dok se iz mobitela širi tiha, nježna ljubavna pjesma, njih dvoje se vrte po cijeloj livadi.
„Sjećaš se?“ Upita je kratko, prošaptavši riječi u njezino uho.
„Sjećam se.“ Kimne, također šapčući. Riječi nisu bile potrebne. Oboje su se prisjetili večeri u stanu Zaynovog prijatelja – gdje su nakon cjelodnevnog crtanja upalili muziku i počeli plesati.
„Kad umremo“, započne ona, malo usporivši, „hoće li nam ostati pamćenje? Ili će se dogoditi nešto poput amnezije i izgubit ćemo sve uspomene iz bivšeg života?“
„Ne znam.“ Odgovori on iskreno, također usporivši. Sada su stajali na sredini livade, još uvijek ne odvajajući ruke jedno od drugog.
„Jer te ne želim zaboraviti.“ Njezin glas bio je tako tih da je jedva uspio razabrati njezine riječi. Ona podigne glavu i zagleda se u njegove oči, kao tražeći u njima neki odgovor.
„Sigurna sam da te neću zaboraviti.“ Kaže napokon na što se on podsmjehne.
„Ni ja te neću zaboraviti.“ Kaže. „Nikada te neću zaboraviti, Charlotte Lis.“
-
Evo vam malo romantike pred kraj :3
Hvala vam puno što čitate ovo, ne mogu vjerovati da su neki od vas još uvijek uz ovu priču, i nakon 25 poglavlja. Zaista, predivni ste. Hvala vam!
Ostavite mi neki komentar? Bitno mi je vaše mišljenje <3
YOU ARE READING
66 days of happiness
Fanfiction-Čemu sve ovo? -Volim te gledati kako se smiješ. To je sve. Cover by moonxsong
