66 days of happiness

Knjiga druga - Dvanaesto poglavlje

50 Dana

Tog dana Zayn Malik odlučio je promjeniti uobičajeni ritual posjećivanja Charlotte. Njezino stanje je bilo stabilno te je odlučio da bi, umjesto sjedenja u sobi i tihog pričanja, mogao izvesti djevojku u šetnju.

Nije mu trebalo dugo da nagovori medicinske sestre da ju puste te su već petnaest minuta nakon početka vremena za posjećivanje bili na ulici. Charlotte je bila u kolicima te je odlučio da će biti najbolje da se zaustave u parku nedaleko od bolnice. Ostavio ju je na travi ispred malog umjetnog jezerca, a sam je sjeo pokraj nje.

Nekoliko minuta je vladala tišina. Dijelom zato što nije imao što reći,  a dijelom zato što mu se sviđalo sjediti u tišini i promatrati mirnu vodu. Ipak, Charlotte je uskoro progovorila.

,,Jesi se ikada zapitao kako izgleda raj?" Upitala ga je bez ikakvih emocija u glasu, kao da priča o vremenu. Prva pomisao mu je bila da joj odmah kaže da ne započinje o tome, ali je odlučio da ju ovog puta neće ušutkivati.

,,Iskreno, nisam."

,,Hajde sada." Pogledala ga je očima djeteta koje traži od roditelja da odgovore na njegova bezbrojna pitanja. Zayn je to primjetio i jedva primjetno se nasmijao.

,,Pa, znaš, duge, jednorozi..." Rekao je, tek napola u šali. Istina je bila u tome da nije mogao zamisliti takvo što te se izvlačio prepričavajući joj slike koje je vidio kada je bio dijete.

,,Smješno." Odgovorila je ozbiljno, još uvijek zamišljeno promatrajući jezerce.

,,U redu, kako ga ti zamišljaš?" Postavio joj je isto pitanje, shvativši da je ona itekako razmišljala o tome.

,,Možda..." Započne, pretvarajući slike u riječi. ,,Možda je sve kao i ovdje. Znaš, kao običan svijet, gradovi, države, samo što loše stvari ne postoje. Nema novca, ratova, bolesti, ljudi su bez loših osobina. I tako do beskonačnosti. Zauvijek ostajemo onakvi kakvi smo bili kada smo tu stigli, čuvamo svoje bljižnje, one na zemlji, čekamo nove duše. Može li tako proći vječnost?" Shvativši da Charlotte ozbiljno razmišlja o toj temi, i Zayn se uozbilji. Nekoliko minuta razmišlja prije nego što joj odgovori.

,,A Bog? Znaš, ono da će duše u raju gledati Boga u oči?"

,,Ne znam..." Odgovori mu ona zamišljeno. ,,Sada više nisam tako protiv toga da umrem. Imam toliko pitanja i bit će lijepo dobiti neke odgovore."

,,Charlie.." Prostenje Zayn, na trenutak zatvorivši oči. Mrzio je kada je započinjala taj  razgovor o smrti. Nije bio glup, dobro je znao kako priča završava, ali nije vidio potrebu u tome da stalno to spominju. I bez toga je bilo teško.

,,Sve u svemu, to je dobra stvar." Nasmije se Charlotte, želeći razvedriti novonastalu atmosferu. ,,Šteta što ti nećeš biti sa mnom."

,,Pa..." Uzdahne Zayn, pogledom prateći patke u jezercu. ,,Dva mjeseca. Trebalo mi je samo dva mjeseca da napokon počneš razmišljati optimistično." Zadovoljno se nasmijao. Ipak mu je upravo to bio cilj od samog početka.

,,Zar je prošlo samo toliko?" Nasmijavši se, okrene glavu prema njemu. Lice joj je blijedo i njezine pjegice se ističu više nego ikada. Ne izgleda zdravo. Smiješi se, ali je očito da je bolest uništava. Pri pomisli na to, u dečku se nešto slomi.

,,Što je", zastane i odbaci novonastale misli, ,,toliko sam naporan?"

Charlotte se glasno nasmije i na trenutak ponovno postane ona stara djevojka u koju se Zayn zaljubio. ,,Znaš da nisam to mislila." Kaže i na trenutak razmisli, a onda doda. ,,Ali to ne znači da ono što si rekao nije istina."

Zayn kimne. ,,Svjestan sam toga." Onda nastane tišina.

Zatajivši dah, Charlotte nastavi promatrati okolinu. Nerviralo ju je okruženje u kojem se našla. Jezerce je bilo okruglo, njime su plivale tri patke, poredane u trokut. Trava je bila lijepo pokošena, jednake duljine u svakom kutu parka. Na klupicama su sjedile starice, pod ruku s časnama u bijeloj odjeći. ,,Sve je tako savršeno." Iznese zaključak naglas.

,,Molim?" Upita Zayn, kojeg je trgnula iz razmišljanja.

,,Pogledaj okolo. Sve je tako besprijekorno." Dečko pogleda oko sebe. I zaista, baš kao što je Charlotte rekla, sve je bilo besprijekorno.

,,Dosadno." Slegne ramenima, znajući da i ona razmišlja na taj način.

,,Želim pobjeći." Izleti joj dok promatra oblake na nebu. Zayn se ne suzdrži od smješka.

,,Ironično." Kaže, na što mu djevojka odgovori uvrijeđenim uzdahom. Bio je u pravu, znala je to. Spusti pogled na kolica u kojima je sjedila. Koja ironija.

Unatoč svemu, misli o bijegu bilo je jedino što je smirivalo dkevojku, odvlačeći pažnju od surove realnosti. Ležeći u savršeno čistoj sobi, zamišljala je kako iz sebe izvlači sve cjevčice i igle, kako se polako ustaje i izlazi iz sobe, bez pomoći kolica.

Željela je otići u grad. Željela je prošetati se sivim, prljavim ulicama, okružena ljudima s lažnim osmjesima na licu i brigom u očima. Upravo oni su je inspirirali.

Željela je crtati. Sjesti u malom parku, na gotovo sasvim uništenu klupu, i crtati. Nacrtala bi sve, ono što vidi, ono što čuje, ono što osjeća. I tada bi se osjećala živom.

,,Charlie." Osjeti Zaynovu ruku na svom ramenu te se trgne iz razmišljanja. ,,Pobjeć ćemo. Obećajem ti." Kaže, zaista to misleći. Više od svega želio ju je ponovno ugledati zdravu, veselu, inspiriranu. A kako je znao da je to nemoguće, želio je zavarati sam sebe, barem na trenutak, i smjestiti je u njezinu svakodnevnicu. Bez doktora, bez aparata, bez kolica.

,,U redu." Ona se nasmješi, osjetivši se bolje od same pomisli da će se njezina želja ostvariti.

,,U redu?" Ponovi za njom, uživajući u prizoru osmijeha na njezinom licu.

,,U redu."

Okej ovo je tako dosadno sorreeeeh. Predugo nisam pisala ovo, prvo zbog nedostatka inspiracije, a onda sam krenula završavati priče i odlučila sam pisati jednu po jednu. Sada sam ns ovoj, tako da će nastavci dolaziti jako brzo. A i nema još puno, to vidite i sami.