66 days of happiness

Peto poglavlje

Još uvijek pišem na mobitelu, oprostite na greškama. Eh i više mi se sviđaju ukošena slova nego podebljana.

23 Dana (joj je ostalo. Razumijete, zar ne?)

Iako je bilo tek osam sati ujutro, Charlotte se nije osjećala nimalo pospano. Stajala je ispred svoje zgrade sa svjetlo plavom putnom torbom u rukama i promatrala dvije mačke nedaleko od sebe. Čekala je već pola sata, ali nitko nije dolazio. Pomislivši da je cijelo putovanje bila samo šala, htjela je okrenuti se i vratiti se natrag. Ali trenutak prije nego što bi se to dogodilo, ispred nje se zaustavio motor s poznatim dečkom na njemu.
,,Kasnim?" Upitao je, pogledavši na sat na svojoj ruci. Da, kasnio je, ali Charlotte odluči prešutjeti. Svoju pozornost posveti čudnoj stvari ispred sebe.
,,Što je ovo?" S čuđenjem je gledala ono na čemu je Zayn došao. Rekao je da će doći po nju, ali sama pomisao da sjedne na To ju je tjerala da se naježi. Nikada nije bila razmažena, niti je od dečka poput njega očekivala nešto posebno. Ali ono što je stajalo ispred nje izgledalo je poput jako stare, odavno uništene bicikle s ogromnim kotačima. Imala je osjećaj da može puhnuti i raspast će se.
,,Motor." Odgovorio je napokon. Da joj ne prijeti opasnost od vožnje na njemu, dkevojka bi se sigurno nasmijala činjenici da je Zayn razmišljao tako dugo.
,,Iz kojeg stoljeća?" Uobičajen smješak nestao je s njegovog lica.
,,Pripada mom djedu." Rekao je, i na trenutak je nastala tišina. Charlotte je shvatila da o njemu ne zna apsolutno ništa, pa ni o njegovom djedu, i na trenutak je osjetila grižnju savjesti.
,,Izvoli." Odnekud je izvadio veliku crvenu kacigu pokrivenu prašinom i pružio je Charlotte. Trebalo joj je nekoliko minuta da shvati kako se zakopčava. Kada je završila, njezina torba je već bila spremljena.
,,Onda?" Zaynov nestrpljivi glas trgnuo ju je iz razmišljanja. Ponovo je sjedio na motoru, s rukom ispruženom prema njoj.

Napokon se smjestivši, uzdahnula je s olakšanjem, iako se još uvijek nije osjećala sigurnom. Čuo se glasan zvuk motora i pokrenuli su se.
Prvih nekoliko minuta vozio je jako sporo, često se okrečući i promatrajući djevojku iza sebe.
Charlotti su u tom trenutku najveći problem predstavljale njezine ruke. Nije znala gdje će s njima. I nakon jučerašnjeg razgovora i spontanog držanja za ruke, još uvijek nije smatrala dečka ispred sebe prijateljem. A u svim filmovima koje je gledala, parovi na motorima vozili su se zagrljeni.
,,Trebala bi se držati." Čula je njegov glas kada je motor počeo ubrzavati. Okrenuvši se, susreo se sa zbunjenim izrazom njezinog lica.
,,U redu..." Rekao je malo tiše. Njegova ruka uzela je njezinu i stavila je oko svog struka.
,,Ovako." Dodao je, kao da priča s djetetom. Osjetila je kako se crveni, na što se on samo nasmijao.
,,Gdje idemo?" Upitala je kako bi promjenila temu.
,,Prvo se želim vidjeti s djedom."

Kada je nakon dvadeset minuta napokon sišla s motora, osjetila je užasnu muku. Pored toga, još uvijek je imala osjećaj da čuje šum motora koji joj probada uši. Nekoliko trenutaka je nepomično stajala, pokušavajući naviknuti se na čvrsto tlo.
,,Hej, Lis, jesi u redu?" Glasno je viknuo Zayn, stavivši ruku na njeno rame. Prvi put ju je pozvao njezinim prezimenom. Nije znala kako se osjeća zbog toga.
,,Muka mi je od tvog motora." Priznala mu je iskreno umornim glasom, što ga je poprilično razveselilo.
,,Naviknut ćeš se, Lis." Rekao je s osmijehom kojeg je Charlotte našla pomalo podrugljivim.
,,Dođi." Osjetila je njegove prste kako se isprepliću s njezinim, na što joj se još uvijek bilo teško naviknuti. Ali tko zna, možda je Zayn imao običaj držati se za ruke sa strancima.
Povukao ju je za sobom, udaljavajući se od ceste. Nakon nekoliko koraka, Charlotte je ugledala zgradu, dva ili tri kata. Zaobišli su je i spustili se u nešto što je sličilo podrumu koji je imala zgrada u kojoj je djevojka provela djetinjstvo. Na njezino iznenađenje, kada je Zayn povukao metalna vrata, zaslijepila ju je jarka svjetlost. Kada je ponovo otvorila oči, nalazila se u malenoj, ali lijepo uređenoj sobi.
,,Djede?" Povikao je, odvojivši se od nje. Nekoliko trenutaka je vladala tišina, nakon koje su uslijedili koraci i tihi smijeh.
,,Sine. Imamo goste?" Prvo se začuo hrapavi glas i tek poslije su ugledali njegovog vlasnika. Bio je to nizak, mršavi starac, duge sijede kose i dobrih sivih očiju. Prišao je i zagrlio Zayna.
,,Djede, ovo je Charlotte." Ponovo ju je povukao za ruku. Oprezno se približivši, pružila je ruku koja je bila odbijena. Umjesto toga, starac ju je povukao u čvrsti zagrljaj.
,,Zovi me Robert." Predstavio se i razvukao usne u zadovoljan osmijeh.