66 days of happiness

Šesnaesto poglavlje

Šesnaesto poglavlje

15 Dana

Probudila se od osjećaja da je nešto škaklje po obrazu. Otvorivši oči, ugledala je Zayna kako se smije, točno iznad nje.

„Zayn?“

„Sletjeli smo.“ Kaže te se tek tada djevojka sjeti gdje su. Podigne se i ugleda da je avion poluprazan, a oni ljudi koji su ostali ga polako napuštaju.

„Hoćemo li?“ Upita je Zayn, na što ona polako kimne. Još uvijek se osjećala jako pospano, iako je spavala pola puta.

Kada izađu iz aviona i nađu se u lijepo uređenom aerodromu, Charlotte tiho zahvali Bogu jer je živa. Nakon još jednog kraćeg stajanja u redu, u kojem je djevojka strogo zabranila Zaynu da laže da je trudna, njezino prvo putovanje avionom bilo je i službeno gotovo.

Izađu na ulicu i na njezino iznenađenje još uvijek je mrak i zrak je poprilično hladan. Primjetivši kako drhti, Zayn skine svoju traper jaknu i stavi je na njezina ramena, na što se ona nježno nasmije.

„Koliko je sati?“ Upita zbunjeno. Ako su krenuli u ponoć, i letjeli cijelu noć, zašto je još uvijek tako mračno?“

„Dva ujutro.“ Odgovori joj.

„Koliko smo letjeli?“ Upita, još uvijek pokušavajući složiti sve kockice u glavi. Šetali su dugim parkiralištem, na kojem nije bilo auta što je također bilo jako čudno.

„Osam sati.“ Odgovori joj, potpuno nezainteresirano. Gledao je ispred sebe, sve dok se njezini koraci nisu zaustavili te je bio prisiljen stati i okrenuti se.

„Kako?“ Upita ona, zbunjenog izraza lica na što Zayn zakoluta očima.

„Vremenske razlike, Charlie.“ Kaže joj, pomalo nježno, ali isto tako iznervirano. Uzme njezinu ruku u svoju, tako da im se prsti isprepletu, i povede je dalje, prema mjestu na kojem bi se trebalo nalaziti auto koje mu je Theresa nabavila za kretnje po Americi.

„Ne razumijem.“ Čuje pospani glas Charlotte, nakon čega djevojka zjevne.

„Kada je u Francuskoj osam sati, ovdje je dva sata. Okej?“ Upita, ali zbunjen izraz lica djevojke mu da do znanja da nije 'okej'.

„Zar nisi to učila u školi?“ Ona polako odmane glavom na što on još jedanput zakoluta očima.

Idućih petnaest minuta, šetali su u tišini. Zayn je žmirio, pokušavajući bolje vidjeti, a Charlotte ga je samo slijepo pratila.

„To!“ Čuo se njegov glasan povik. Otvorivši oči, djevojka je ugledala da stoje ispred nekog crnog auta. Bio je mrak, ali svejedno je s lakoćom mogla reći da je jako star.

Zaustavio se i otvorio joj vrata. „Izvolite.“ Prošaptao je dok je ulazila u auto, na što je ona samo zakolutala očima. Bila je umorna, trebala je san, ne džentlmenske (ne znam kako se piše) geste.

Kada su krenuli, Zayn je upalio radio, na kojem je svirala klasična muzika koja je odlično uspavala Charlotte te je za pet minuta ponovno utonula u san.

Prvih dva sata Zayn je vozio potpuno siguran u sebe. Cesta je bila ravna, poprilično dobro osvjetljena te mu nije zadavala nikakvih problema. Theresa je još prije istražila i rekla mu da od malog aerodroma u koji su stigli, do gradića Macona u Virginii, blizu kojeg su živjeli Charlottini roditelji, trebalo tri sata vožnje. Dok je gledao kartu, nije mu izgledalo komplicirano te nije sumnjao u svoj uspijeh.

Kada je prošlo tri sata, a široka cesta se počela pretvarati u jedva primjetan puteljak, pomislio je da stižu i čak je htio probuditi Charlotte. Ali u tom trenutku, cesta se ponovno počela širiti.