66 days of happiness

Šesto poglavlje

22 Dana

Probudivši se, čula je šum valova i iznenađeno je otvorila oči. Ležala je u pijesku, a nedaleko od nje sjedio je on. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se prisjeti jučerašnje večeri. Nije mogla vjerovati da je nakon dugog razgovora s Zaynom, zaspala ispod otvorenog neba.

„Dobro jutro, Lis.“ Čuo se njegov glas, koji je u sebi sadržavao trunku sarkazma.

„Dobro jutro.“ Prošaptala je, gledajući u stranu. Jutarnje sunce davalo je moru predivnu svjetlo plavu boju te se Charlotte na trenutak uhvatila kako zamišlja taj prizor na bijelom papiru. Da, to bi bila predivna slika.

„Spavali smo ovdje?“ Upita zbunjeno dečka pored sebe. Njezino pitanje izmami maleni smješak na njegovom licu. Kao i uvijek. Volio ju je gledati zbunjenu.

„Zar nije očigledno?“ Ustane na noge i rukama skine zrnca pijeska s odjeće.

„Dok si spavala malo sam šetao i otkrio restoran u blizini. Idemo, možemo doručkovati tamo.“ Rekao je odlučnim glasom, rukom pokazivajući u daljinu.

„Ne.“ Kratko ga je odbila. Bila je gladna, ali njezina tvrdoglavost joj jednostavno nije dopuštala da bez riječi posluša tog samouvjerenog dečka. Htjela je biti sama. Njegova stalna prisutnost ju je počinjala nervirati.

„K vragu!“ Opsovao je tiho, ali ga je svejedno čula. Pogledavši ga, ugledala je da se bori sam sa sobom.

„Kada ćeš se napokon pokrenuti? Ne možeš biti ovakva do kraja života!“ Povikao je, puno glasnije nego što je mislio. Nije imao namjeru uvrijediti djevojku, ali već drugi dan uništava sve njegove planove.

„Kraj života nije daleko! Umirem za dvadeset dva dana!“ Izderala se, najglasnije što je mogla. Osjećala je kako joj se oči pune suzama. Okrenula se, kako ih Zayn ne bi primjetio.

Osjećao se užasno, gledajući je kako plače. Nije to želio. On je tu da pomogne, ne da je natjera na plač. Znao je da je pogriješio, ali nije bio siguran hoće li mu Charlotte oprostiti. Uvrijedio ju je, na neki način.

„U redu.“ Rekao je smireno nakon nekoliko minuta šutnje. Čula je njegove korake, osjećala je njegovu blizinu. Ali nije stigla reagirati, njegove snažne ruke podigle su je. Prebacio ju je preko ramena, kao da je bila dječja igračka.

„Hej, spusti me!“ Naredila mu je ljutito. Svojim malim dlanovima počela je lupati po njegovim leđima, ali nije previše mario za to. Uzevši sve njihove stvari u ruke, počeo je koračati prema restoranu.

„Zayn Malik, spusti me!“ Nije prestajala vikati. Nakon pet minuta, to ga je čak počelo zabavljati. U njezinom glasu sve se više čuo umor, iako ona nije bila ta koja je hodala.

„Molim te!“ Njezin glas sličio je glasu djeteta. Nije mogla vjerovati da je spala na to.

Kada su napokon stigli, zaustavio se, još uvijek čvrsto držući Charlotte za noge.

„Jesmo li stigli?“ Povikala je. Nasmijavši se, Zayn se okrenuo licem prema moru kako bi Charlotte mogla ugledati gdje su.

„Odlično! Mogu li sada dolje? Ili ćeš me ovako unijeti unutra?“ Više nije zvučala ljutito, ni tužno. Osjećao je neopisivu sreću zbog toga.

„Naravno Charlie.“ Polako ju je spustio, nasmijavši se kada su se njegove oči susrele s njezinim.

Nisu progovorili ni riječi dok su ulazili, čekali konobara i naručivali sendviče. Nakon toga, Charlotte je ipak odlučila progovoriti i upitati ga ono što je jako zanima.

„Što sada?“ Upitala je glasom radoznalog djeteta.

„Na što točno misliš?“ Nije bio siguran da je shvaća.