It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 6

Ni ona ni on nisu slutili što im je sudbina priredila.

Nakon što joj se učinilo da ga je vidjela, Haley je nešto kopkalo. Nije se mogla riješiti tog čudnog osjećaja koji ju je obuzeo. Srce joj je brže i jače kucalo, disala je plitko i brzo..

Lucy je primijetila da je čudna, te joj se približila i rekla : - "Haley? Ovaj, što kažeš da odemo do wc-a da se malo osvježimo?"

Haley ju je pogledala i shvatila zašto je to rekla. Da bi došle do wc-a, moraju proći drugom stranom kluba, na kojoj je vjerovala da se nalazi on. Umjesto odgovora, kimnula je glavom. Zatim se lagano ustala, uzela torbicu, došla do Hanne i uhvatila je za ruku, a Lucy je uhvatila nju. Osjećale su se sigurnije tako. Provlačeći se kroz gužvu, Haley je gledala na sve strane, ali.. Bezuspješno.. Nije ga nigdje vidjela.  Došle su do wc-a i ušle unutra.

-"Nema ga." Rekla je Haley gledajući u svoj odraz u ogledalu.

Hanna je popravljala ruž, a zatim je stala, pogledala u Haley i nesigurno progovorila: -"Ovaj.. Mislim da bi možda bilo najpametnije da ga prestaneš tražiti. Jer, bojim se da bi na kraju mogla ostati povrijeđena."

Haley je šutila, još uvijek gledajući u svoj odraz u ogledalu. Zatim je jednim laganim pokretom uzela mobitel iz torbice. Bilo je 22:14. Zaključala ga je i vratila u torbicu, te se okrenula i rekla curama: "Idem van, malo na zrak."

Ne čekajući odgovor, krenula je. Polako se provlačila kroz gužvu, misleći kako nikada neće uspjeti izaći. Ali, korak po korak i bila je vani. Malo se odmaknula od ulaza u klub i naslonila se na zid. Gledala je u nebo obasuto zvijezdama i jedna suza joj je skliznula niz obraz.

Nakon što je rekla d ide na zrak, cure su izašle iz wc-a, ali ju u toj gužvi nisu vidjele. Vratile su se do stola i sjele.

Lucy je odlučila reći što misli.

-"Zašto si joj to baš sad morala reći?" Upitala je Hannu.

Hanna se zbunila, ali joj je odgovorila: -"Kako misliš zašto? Priznajem, tajming mi možda nije bio najbolji, ali..ne misliš li da zaslužuje znati naše mišljenje?"

-"Mislim, ali isto tako mislim, da si to trebala zadržati sa sebe. Da joj to nisi morala reći večeras." Lucy je rekla oštrije.

-"Ispričat ću joj se." Hanna je rekla pokunjeno.

-"Ako se vrati." Lucy je odgovorila zabrinuto.

Haley nije znala koliko je u pravu te večeri bila, kao ni on.

-"Vidio sam je! Kažem ti." Rekao je sad već iznervirano.

-"Kako možeš biti toliko siguran da je to ona?" Upitao ga je prijatelj oprezno.

-"Jednostavno tako ..Mogu.. Znam.. Znaš šta? Moram van." Ustao se i krenuo.

Haley je obrisala suze, duboko udahnila i krenula u klub. U želji da što prije nađe prijateljice, nije obazirala pažnju na nikoga. Gurala se kroz masu ljudi.

Pošto je to bila masa ljudi, a on se žurio van, ona da nađe prijateljice, iznervirani svime što su im rekli, nisu ni primijetili da su prošli jedno pored drugog. 

Nakon dosta guranja, napokon je došla do njihovog stola.

-"Ajmo nešto popit! Pije mi se tequila. Što kažete?" Upitala ih je sjedajući između njih.

-"Jesi dobro?" Upitala ju je Lucy.

-"Ja? Jesam. Savršeno dobro." Rekla je i nasmijala se.

Da su samo znale koliko je truda uložila u taj osmijeh i u izgovaranje tih riječi. Sada joj je u glavi bilo nešto drugo. Željela je piti. Znala je da nije dugo pila i da će 2 tequile biti dovoljne da je uhvate, no nije je bilo briga.

-"Hanna? Hoćemo?" Upitala ju je Haley vragolasto se smijući.

-"Zašto ne?" Kroz osmijeh je odgovorila.

Kada je došao konobar i donio im pića, eksirale su ih. Prvi, drugi, treći i četvrti put. Smijale su se glupostima, malo plesale.

Dok su se one zabavljale, on je stajao ispred kluba, naslonjen na zid na koji je ona bila naslonjena i gledao u isto nebo kao i ona. Uzeo je mobitel i vidio da je prošla ponoć, a znao je da se sutra mora ustati te je odlučio ući i pozdraviti se sa društvom te krenuti kući.

-"Lucy?" Zazvala ju je Haley dok su sjedile.

-"Da?" Rekla je gledajući u mobitel.

-"Hajmo kući. Molim te."

-"Hajmo." Rekla je Hanna i ustale su se.

Hanna i Lucy su išle prve, a Haley se cijeli svijet vrtio. Klub, ljudi, pod.. sve.. Bila je nesigurna na nogama, no uspjela se progurati do izlaza. Zapela je za stepenicu, ali ju je netko uhvatio i pomogao joj.

-"Hvala ti!" Rekla je i popravila haljinu.

-"Nista. Pazi na sebe."

Krenula je, a zatim se okrenula da vidi tko je to. No, više ga nije mogla vidjeti. Izašla je van gdje su je čekale prijateljice.

On se pak htio okrenuti, ali nije imao snage ni volje. Želio je samo otići kući i zaboraviti ovaj dan.

Dva stranca, slučajni prolaznici ili srodne duše? Bez sumnje je postojalo nešto što ih je vuklo jedno drugome i sprječavalo da vide ikoga drugog tim očima.