It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 32

Hodajući prema parku, duboko je udahnula. U zraku se osjetio miris kiše. Stavila je ruke u džepove hlača i ubrzala korak. Nije znala kako će reagirati kada mu kaže istinu. Hoće li pobjeći ili ostati? Nije bila sigurna zna li uopće kako će započeti razgovor. To nije nešto što samo tako ispričaš nekome. Ali, sada nema povratka. Približavajući se klupici, vidjela je da još nije došao. Sjela i izvadila mobitel. Uranila je. Podigla je pogled prema nebu koje je postajalo svake sekunde sve tmurnije skrivajući sunce iza oblaka. Začula je poznate korake te je pogledala prema smjeru iz kojeg su dolazili. Ugledala ga je kako dolazi prema njoj sa osmijehom na licu. Gledala je prema njemu bez osmijeha. Kada je došao do nje, nagnuo se da je poljubi, no ona je okrenula glavu, tako da ju je umjesto u usta, poljubio u obraz. Bio je zbunjen ovim činom. Lagano je sjeo pored nje. Duboko je udahnula i okrenula se prema njemu. Vidjela je zbunjenost u njegovim očima.

-"Moramo razgovarati Lucase." Rekla je gledajući ga u oči.

-"Što je bilo?" Upitao ju je zabrinuto gledajući u njene oči tražeći nekakav znak.

-"Ovaj, moram biti iskrena prema tebi. Jer ako ćemo biti u vezi, ne želim je početi sa lažima." Rekla je duboko udahnuvši.

Nije ništa rekao, gledao je u nju, čekajući da nastavi.

-"Prije nego sam se doselila u London i prije nego sam te upoznala, upoznala sam jednog dečka. Bila je to ljetna, dječja ljubav. Jedino čega se sjećam su njegove oči i neki dijelovi naših razgovora. Ne znam kako se zove ni odakle je. Od tog ljeta ga tražim. Tražila sam nekoga sličnog njemu. Nekoga tko će u meni probudit osjećaje koje je on budio. Nekoga tko će me tretirati kao princezu, nekoga tko će me grliti kao on. Ali, onda sam shvatila da ne želim nekoga kao njega, nego njega. No, kako je vrijeme prolazilo, shvaćala sam da je to nemoguće. K vragu ne znam ni kako se zove."

Prestala je pričati i pogledala je u njega. Gledao je u nju a zatim joj je rukom dao znak da nastavi. Duboko je udahnula, suspregnula suzu i nastavila.

-"No, onda si se pojavio ti. Na mom rođendanu. Spasio si me od Toma, od njegovog udarca. Došao si za mnom da vidiš kako sam. Pozvao si me na maturalnu. Poljubio si me. Zbunio si me. Nisam znala kako da se ponašam ni što da mislim. A onda smo izašli i došli u ovaj park, na ovu klupicu. I tu je sve počelo. Tu sam shvatila kako si drag, zabavan, dobar, nježan, pametan. Učinio si da se smijem i da budem svoja. Dao si mi svoju jaknu kada mi je bilo hladno. Ali, te večeri si mi dao više od jakne. Dao si mi priliku. Priliku da ponovno zavolim, da se zaljubim. Ali, meni za to treba vremena Lucase. Želim da znaš da želim biti s tobom u vezi, ali da mi treba vremena. Vremena da zaboravim, da prebolim do kraja, da ponovno zavolim. Treba mi netko kao ti. Ne, netko. Trebaš mi ti." 

Ponovno je uzela dubok uzdah i nastavila. Znala je da će ovo što sada bude rekla biti najteže.

-"Kada su svi otišli sa zabave ostale smo samo cure i ja i dečki iz One Directiona. Pomogli su mi spremiti i legli smo na ležaljke i zaspali. Kiša nas je probudila. Svi su otišli unutra, jedino sam ja ostala vani. Plesala sam i na kraju skočila u bazen, po pljusku. Uskoro su mi se i ostali pridružili. Zezali smo se, špricali. U jednom trenutku mi je postalo užasno hladno i Niall me je zagrlio. Čisto prijateljski. Sigurno se pitaš zašto ti to govorim. Pa, zato što sam danas otišla na twitter da bih vidjela hrpu tweetova u kojima me ljudi vrijeđaju, prijete mi se. A sve to je izazvala fotografija mene i Nialla u bazenu u trenutku kada me zagrlio. Ne znam ni tko ni kada ni kako je to slikano. Ali znam da sam se uplašila. Užasno. Sve to je bilo užasno. Riječi koje su mi te cure uputile, uvrijede, prijetnje.. I to bez ikakvog razloga. Sada smo riješili stvar. Ali, bila sam užasno uplašena. Nisam željela da to saznaš od drugih, nisam te željela povrijediti i nisam željela da krenemo u vezu a da ti ne kažem istinu. Jednostavno nisam mogla. To jednostavno ne bilo fer prema tebi. I morao si to čuti od mene. Žao mi je ako sam te povrijedila i razumjet ću ako me više nikada ne želiš vidjeti."

Nije ništa rekla, samo ga je pogledala. Nije mogla razaznati ništa iz njegovog pogleda.

On je šutio i gledao u nju. U očima joj je vidio bol, tugu. Vidio je kristalne suze koje je zadržavala. Pokušavao je upiti sve što mu je rekla.

-"Razumijem." Tiho je prošaptala, dok joj je jedna suza kliznula na vreli obraz.

-"Žao mi je, nisam te željela povrijediti." Rekla je ustajući se.

Već je krenula, kada ju je uhvatio za ruku i okrenuo prema sebi. Njen pogled je bio zakovan za pod. Lagano je rukom uhvatio njenu bradu i digao joj glavu, tako da ga je sada gledala sa očima punim suza.

-"Nemoj plakati. Ne želim te vidjeti tužnu. I ne, nisi me povrijedila, dapače, drago mi je da si mi sve rekla jer vjerujem da je bilo potrebno puno snage i hrabrosti da mi to kažeš. A za vrijeme? Lutko, imamo cijelo vrijeme ovoga svijeta. Ako išta želim više od toga da si uz mene, onda želim da ponovno zavoliš. A ako to budem ja, bit ću počašćen. A za ovo sa twitterom? Ni za to se ne brini. Uz tebe sam, zajedno ćemo to prebroditi. Uz tebe sam, nisi sama niti ćeš biti sama dok god se mene pita. Lutko, ti si kao anđeo koji mi je poslan s neba."

Gledao je u nju. A ona? Ona se slomila. Zagrlila ga je što je čvršće mogla i počela je plakati. Plakala je kao malo dijete u njegovom naručju.

- " Sve će biti u redu lutko, tu sam." Tiho joj je prošaptao.

Nakon nekog vremena, njen stisak je popustio. Obrisala je suze, duboko uzdahnula te ga pogledala u oči. Pogled mu je bio topao, zabrinut. Gledajući ga još nekoliko sekundi, nasmiješila mu se.

Vratio joj je osmijeh, a zatim je svoje dlanove stavio oko njenog lica i lagano nagnuo glavu prema njoj. Usne su im se spojile u nježan, umirujući poljubac.

Odmaknuvši se od njega, pogledala ga je u oči i nasmijala mu se. Ovog puta od srca.