It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 66

Ubrzavši korak, osjetio je kako mu srce luđački udara. Njegove oči su poprimile tamnu boju, boja oceana je skoro nestala. Pruživši ruku, maknuo je lika sa nožem, lupivši ga šakom. Zatim je drugog lika uhvatio za ramena nabivši ga na zid. Bijes ga je potpuno obuzeo. Njegove šaka se našla na njegovom licu, udarajući ga nekoliko puta. Kada ga je krenuo pnovno udariti, nečije ruke su ga povukle, okrenuvši ga prema sebi. Šaka je krenula prema njegovom licu, ali se izmakao, udarivši ga svom snagom u trbuh. Pao je na pod, držeći se za trbuh. Krenuvši ga udariti nogom, začuo je njen glas, te se istog trena zaustavio.

-"Niall! Prestani, molim te." Njezin glas je bio mješavina tuge, sreće, zabrinutosti, straha.

Okrenuvši se prema njoj, pogledao je u nju. Jakna je bila strgnuta s nje, a plava majica koju je imala je bila poderana. Oči su joj bile pune suza, dok su se suze koje su padale niz njezine obraze ranije, skoro osušile. Maskara je bila razmazana. Kosa joj je bila raščupana. Cijelo njeno tijelo se treslo.

Pustivši ga, obojica su se ustala, otrčavši od njih.

Približivši joj se, rukama je obuhvatio njezino lice, brišući suze. Gledala je u njega. Nikada ga nije vidjela takvog. Obrve su mu bile skupljene, oči su bile tamne, potpuno sakrivši plavi ocean. Disao je brzo. Htjela je nešto reći, ali riječi nisu izlazile iz njenih usta. Htjela ga je zagrliti, ali nije mogla.  Čekala je da nešto kaže, ali nije. Samo ju je gledao. U očima mu je vidjela strah, razočaranost, bijes. No ništa nije govorio. Bila je uplašena. No ne toliko zbog scene koja se dogodila prije nekoliko trenutaka koliko zbog njega.

Maknuvši ruke sa njezinog lica, osjetila je hladan vjetar na obrazima. Sagnuo se uzevši njezinu torbu te je bez ijedne riječi krenuo prema autu. Stajala je nekoliko trenutaka, ne znajući što da radi niti kako da se ponaša. Zatim je polako i nesigurno krenula za njim. Sjevši u auto, nije ništa rekao, samo je uzeo mobitel, nazvavši nekoga.

-"Našao sam je. Dobro je." Rekao je stisnuvši šaku.

-"Idemo prema stanu, ne, nemoj dolaziti ranije. Nema potrebe." Rekao je te završio poziv.

-"Jel to bila Lucy?" Njezin glas je bio tih, nesiguran.

Ništa nije rekao, samo je krenuo.

Cijelim putem kući ništa nije rekao. Gledao je u cestu. Primjetila je nekoliko puta da je čvrsto stisnuo volan. Stavši pred njezin stan, ugasio je auto, izlazeći iz njega. Prativši ga, drhtavim rukama je nekako uspjela staviti ključ u bravu te otključati stan.

Ušavši unutra, stala je pored vrata ne znajući što da radi. Ušao je u stan za njom, zalupivši vrata za sobom. Njezinu torbu je bacio pored kauča, sjedajući na njega.

Laktove je stavio na koljena, a glavu je zario u dlanove.

Duboko udahnuvši, napravila je nekoliko koraka prema njemu.

-"Niall?" Nesigurno je upitala.

Tišina. Nije ništa govorio. Jedini zvuk koji se čuo je bilo njihovo disanje.

-"Niall, molim te." Molila je, dok su se suze spuštale  niz njene obraze.

Lagano mu je prišla, čučnuvši ispred njega. Njene drhtave ruke su polako našle svoj put do njegovih podlaktica. Lagano ih je povukla, mičući ih sa njegovog lica. Njegova glava je bila spuštena.

-"Niall, reci mi nešto, bilo šta. Molim te." Glas joj je podrhtavao.

Opet tišina.

Podignuvši glavu lagano, pogledao ju je u oči. Još uvijek su bile tamne.

Ustao se, mičući njene ruke sa svojih. Napravivši nekoliko koraka, maknuo se od nje, okrenuvši joj leđa.

Ostala je čučati nekoliko trenutaka, dok su se vrele suze slijevale niz njezine obraze.

Htjela ga je zagrliti. Htjela je osjetiti njegove ruke oko njenog tijela. Htjela je čuti njegov glas koji joj govori da će sve biti u redu i da je sve gotovo i da je sigurna. Ali ništa od toga se nije dogodilo. Umjesto zagrljaja, riječi utjehe, dobila je tišinu. Tišinu koja ju je plašila. Uvijek je znao što reći, uvijek je znao kako je smiriti, nasmijati.  Sa jednim dodirom, pogledom, činio je da se osjeća sigurno, zaštićeno, voljeno. A sada, sada šuti. Ne dodiruje je, jedva da je gleda.

No, ono što ju je najviše boljelo i plašilo je bila činjenica da mu se cijela aura promijenila. To nije bio on. Osoba pred njom je bila hladna, distancirana, ljuta. Njegove oči, oči boje dubokog oceana u kojima se znala izgubiti toliko puta prije, sada su bile tamne poput noći.

Lagano se ustala, progutavši knedlu. Nesigurno mu je prišla, stavši točno iza njega. Htjela ga je zagrliti, ali nije se mogla pomaknuti. Htjela je nešto reći, ali glas ju je izdao. Čemu, ionako joj ne bi odgovorio.

-"Što si mislila?" Glas mu je bio lišen bilo kakve emocije.

-"Ja.. " Počela je, ali nije mogla završiti.

-"Gdje ti je bila pamet Haley?!" Povikao je, okrenuvši se prema njoj.

Ustuknula je, gledajući u njega.

-"Znaš li kako sam se uplašio kada sam došao ovdje a tebe nije bilo? Kada sam nazvao Lucy da bi mi ona rekla da nisi s njom? Znaš li kakve su mi misli prolazile glavom? Znaš li kako sam se osjećao kada sam shvatio da se jedna od najgorih misli događala?! Znaš li?!" Viknuo je, stisnuvši šake.

-"Ja, nisam htjela. Ja, nisam željela to." Progovorila je tiho.

-"Nisi željela to?! Zašto si dovraga onda išla sama?! Kako si mogla biti tako glupa?!" Prošao je rukama kroz kosu, odmaknuvši se od nje.

-"Nisam! Misliš da sam htjela to?! Jesi normalan?! Htjela sam nazvati Chrisa ili nekoga da dođe po mene ali mobitel mi se ispraznio. Ja.. Niall molim te.."

-"Znaš li kako sam se osjećao kada sam ih vidio na tebi? Kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Nisam mogao disati, razmišljati. Bio sam tako uplašen, ali kada sam izašao iz auta, sav strah je nestao. Zamijenio ga je bijes. Bio sam bijesan na tebe što si išla sama, bio sam bijesan na njih što su se usudili dirati te, i bio sam bijesan na sebe. Jer nisam bio tamo. Jedino na šta sam mogao misliti su bile posljedice. Što bi bilo da nisam došao?" Gledajući u nju, po prvi puta večeras dopustio je nekolicini suza da pobjegnu iz njegovih očiju.

-"Ne želim misliti o tome, jer si došao. Došao si i ništa se nije dogodilo. Spasio si me." Prošaptala je približivši mu se.

Gledajući u njega, primjetila je da su mu oči poprimile plavu boju. Vratio se.

-"Pomisao da bi ti netko naudio ili da bih te mogao izgubiti me izluđuje. Shvaćaš li? Izluđuje me."

Približivši joj se, rukama je lagano obuhvatio njeno lice, brišući suze.

-"To se nikada neće dogoditi. Nikada me ne bi mogao izgubiti. Nisi li to dosad već shvatio?" Lagano je ovila svoje ruke oko njegovog struka.

-"Obećaj mi nešto?" Naslonivši svoje čelo na njeno, gledao ju je u oči.

-"Bilo šta."

-"Nemoj više ići sama, pješke po mraku onuda. U redu? Idi autom ili sa nekim. Molim te." Prošaptao je.

-"Obećajem." Prošaptala je, zagrlivši ga.

Njegove ruke su bile čvrsto stisnute oko njezinih ramena, dok su njezine čvrsto stisnule njegov struk. Njena glava je bila na njegovom ramenu, dok je njegova bila naslonjena na njenu.

Stajali su tamo nekoliko minuta, bez ijedne riječi progovorene.

Ovaj puta, tišina je bila dovoljna.

___________________________________________________________________________

HVALA SVIMA KOJI ČITATE! MOLIM VAS KOMENTIRAJTE JER MI TO PUNO ZNAČI, A I VAMA MOŽE POMOĆI..HAHAH... LOVE YA! :D <3 NAJBOLJI STEEE!!