It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 43

Veliko, crveno sunce koje zalazi daleko iza horizonta, kilometrima daleko. More koje šumi i pjeni se dok svom silinom udara o stijene, a zatim se povlači da bi se ponovno svom silinom obrušio na iste stijene. Prigušen zvuk glazbe, daleki odjeci smijeha i vriske djece koja se igraju.  Tri lika koja sjede na plaži, naslonjena jedan na drugi, puštajući  ljetnom povjetarcu da im mrsi kosu i moru da im svako malo poprska stopala.

-"Oprostite što nisam bila tu često zadnjih par dana. Stvarno mi je žao." Započela je Hanna tihim glasom, nešto jačim od šapta.

-"Nema veze. Shvaćamo." Rekla je Lucy, poljubivši je u tjeme.

-"Da, sada si tu i to je jedino važno." Rekla je Haley, okrenuvši glavu prema njoj i uputivši joj osmijeh.

-"Želim vam se iskupiti. Što želite raditi?" Upitala ih je.

-"Ne moraš nam se iskupljivati." Rekla je Lucy.

-"Ne. Želim da ostanemo sjediti ovdje još neko vrijeme.  Samo to. Da sjedimo, pričamo i budemo zajedno." Rekla je Haley gledajući prema pučini.

-"Može." Rekla je tiho i nastavila gledati u more.

Sjedile su neko vrijeme u tišini i zarobljene svaka u svojim mislima. Tu i tamo se čuo poneki glasan uzdah, a s vremena na vrijeme bi se neka od njih pomaknula zauzimajući što udobniji položaj.

…

-"Kada ideš?" Upitao ga je prijatelj stojeći naslonjen na vrata gledajući kako se pakira.

-"Sutra ujutro imam let." Odgovorio mu je između otvaranja ormara i ladica, tražeći stvari koje mu trebaju.

-"Falit ćeš mi." Rekao je, odmaknuvši se od vrata i ušavši u sobu dok mu je svjetlo obasjavalo smaragdno zelene oči.

-"I ti ćeš meni faliti Harry. A sad mi pomozi malo." Rekao je nervozno prevrćući ladicu.

-"Jel ovo tražiš?" Upitao ga je pokazujući prstom na rub kreveta.

-"Da, to tražim." Rekao je podižući kapu sa kreveta i stavljajući je na glavu.

-"Baš si budala." Rekao mu je Harry smijući se.

-"Ah, učio sam od najboljeg." Odgovorio mu je, namignuvši mu.

-"Dečki će doći uskoro pa ćemo na večeru." Rekao je izlazeći iz sobe.

-"Dobro, još malo i spremit ću se." Odgovorio mu je sa osmijehom na licu, spremajući majice u torbu.

Nakon nekog vremena, zatvorio je kovčeg i spustio ga pored vrata. Još malo, još malo i bit će na mjestu na kojem ju je upoznao. Uz malo sreće, bit će tamo. Možda, možda ga nije zaboravila. Sjećao se njenog lika kao kroz maglu, ali ime joj je tokom vremena zaboravio. Imao ga je negdje napisanog, ali je izgubio taj papir. No, sjećao se njenog zaraznog osmijeha i njenih ruku omotanih oko njegovog vrata.

-"Niall hajde!" Zazvao ga je Louis.

-"Stižem!" Rekao je još jednom preletjevši pogledom po sobi prije nego je izašao i zatvorio vrata za sobom.

…

-"Ovo je bilo prelijepo. Ne znam kad sam zadnji put bila tako smirena." Rekla je Hanna koračajući pješčanom plažom.

-"Stvarno je bilo… očaravajuće." Nadovezala se Lucy, uhvativši Hannu pod ruku.

-"Šteta što sutra moramo kući." Uzdahnula je Haley,uhvativši Lucynu ispruženu ruku.

-"Jeste se spakirale?" Upitala ih je Hanna.

-"Onako, napola. Završit ću kad se vratimo." Rekla je Lucy,lagano se namrštivši na spomen spremanja.

-"Jesam zapravo. Htjela sam to što ranije obavit." Rekla je Haley.

…

-"Jesi uzela sve?" Vikala je Haley.

-"Jesam." Uzvratila joj je Hanna.

-"Pa ona bi valjda i na smrt zakasnila." Rekla je Lucy podignuvši ruke u zrak.

-"Hej, čula sam to!" Rekla je izlazeći iz sobe i vukući kofer.

-"Možemo?" Upitala je Haley uzimajući svoj kofer i putnu torbicu.

-"Možemo." Rekle su obje u isti glas.

Spustivši se u predvorje hotela, Haley je vratila ključeve njihove sobe i zatim se pridružila djevojkama koje su je čekale vani.

-"Hvala Bogu pa si nam barem taksi dozvala." Rekla je Hanni smijući se.

-"Jako smiješno." Uzvratila joj je sjedajući u taksi.

-"Ajde šutite i uživajte u posljednjim minutama odmora."

Stigavši na aerodrom, uzele su svoje kovčege i ušle gurajući se kroz gomilu ljudi.

Dok su Hanna i Lucy nešto pričale, Haley je obuzeo čudan osjećaj dok je promatrala grupu djevojaka kako vrište i plaču i smiju se. Nije znala što im je.

-"Haley?" Dozvala ju je Lucy.

-"Molim?" Rekla je zbunjeno.

-"Hajmo, pozvali su naš let."

-"Idem." Rekla je, uzimajući svoju torbu i uputivši se prema izlazu.

Da bi došle do izlaza morale su proći pored tih cura. Nadala se da će vidjeti zašto vrište. No što im se više približavala to ju je obuzimao sve čudniji osjećaj koji nije mogla objasniti.

…

Kada mu je avion sletio, uputio se prema izlazu. Nadao se da neće biti obožavateljica, no ipak ih je bilo. Nije mu bilo do slikanja pa je umjesto da prođe pored njih, odlučio proći između ljudi koji su išli prema izlazu za jedan od letova. Nabivši kapu na glavu, gurao se kroz ljude. Ne obazirući pažnju, želeći proći nezamijećeno, zabio se u nekoga. Točnije netko mu je nabio lakat u rebra tokom sudara.

-"Oprosti." Začuo je ženski glas.

Podignuvši kapu sa očiju, uhvativši se za rebra, okrenuo se da vidi u koga se zabio, ali nestala je među ljudima, a njega je obuzeo čudan osjećaj. Čudni trnci su mu prošli tijelom. Taj glas.

…

Gledajući u pravcu te grupe djevojaka koje su očito nekoga iščekivale, nije obraćala pažnju kamo ide i zabila se u nekoga. Pogledala je prema njemu, ali mu nije vidjela oči zbog kape, već samo vrh brade. Prošaptala je tiho oprosti i nastavila dalje. Nije mogla vjerovati da je tako smotana te da se uvijek zabije u nekoga. No nešto u vezi njega, tog sudara izazvalo je da onaj čudni osjećaj postane još jači.

Odmahnula je glavom, pokušavajući ga otresti te je ubrzala korak da dostigne prijateljice.

Možemo proći pored osobe koja je prava za nas, koja je naša druga polovica, a ni ne znati to. Neki od nas se ponovno nađu, a neki se potpuno izgube i nikada ne pronađu put natrag. 

Hoće li njih dvoje naći put natrag, vrijeme će pokazati.

 __________________________________________________________________-

Nadam se da vam se sviđaaa.. Komentirajte, glasajte i preporučite prijateljima! :DDD