It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 57

Izlazeći iz restorana, isprepleo je prste svoje ruke sa njenima. Pogledavši u njihove ruke, pa u njega osjetila je kako se rumeni, te je spustila pogled.

-"Kamo sada gospođice?" Upitao je smijući se.

-"Ne znam. Kamo nas put odvede." Odgovorila je.

-"Osjećaš se spontano ha? Osjećala si se spontano i u Španjolskoj pa si se skoro ubila." Rekao je podignuvši jednu obrvu.

-"Nisam. Samo sam krivo procijenila situaciju." Rekla je nasmiješivši se.

-"Što god ti pomaže." Rekao je smijući se.

Lagano ga je gurnula laktom pod rebra, na što se još više počeo smijati.

Stajala je gledajući u njega. Njegov smijeh je bio toliko zarazan da se uskoro i ona počela smijati.

Nakon što su se prestali smijati, stao je ispred nje, uzevši njene ruke u svoje, lagano ih stisnuvši.

-"Nikada više neću dobit tu jaknu, zar ne?" Upitao je gledajući je.

-"Vjerojatno ne." Odgovorila je smijući se.

-"Ne mogu se buniti." Rekao je.

-"Zašto?" Upitala je.

-"Jer da nije bilo te jakne, možda nikada ne bih skupio hrabrosti da ti pošaljem poruku." Rekao je lagano se zarumenivši.

-"Jel se ti to rumeniš?" Upitala je susprežući smijeh.

-"Ne, čini ti se." Rekao je okrećući glavu.

Oslobodivši lijevu ruku, lagano je obuhvatila njegovu glavu okrenuvši je tako da je sada gledao u nju. Palcem je nježno prelazila preko njegovog obraza.

Držeći je još uvijek za desnu ruku, lagano ju je privukao k sebi.  Desnu ruku je lagano stavio na njezin struk, nježno stisnuvši.

Gledajući jedno drugo nisu ništa govorili. Palcem je još uvijek lagano prelazila preko njegovog obraza, izgubljena u njegovim plavim očima.

Jedini zvukovi koji su se čuli su bili njihovo disanje te šuštanje vjetra kroz krošnje drveća.

Lagano se nasmiješio, prešavši jezikom preko donje usnice. Gledajući je u oči, lagano zakrenuo glavu u desno i približio joj se toliko da su im se nosevi dodirivali.

Osjetila je njegov topao dah na svome licu i nije mogla a da se ne nasmiješi.

Lagano zatvorivši oči, osjetila je njegove tople usne na svojima. Nakon toliko vremena.

Poljubac je bio nježan, pun ljubavi i pažnje. Nakon nekoliko trenutaka, prekinuo je poljubac naslonivši svoje čelo na njeno.

Pustivši njezin struk,lagano  je povukao njezinu lijevu ruku ispreplićući svoje prste sa njenima.

-"Što kažeš na šetnju?" Upitala je tiho.

-"Može." Uzvratio je.

Naslonivši glavu na njegovo rame duboko je udahnula, upijajući njegov miris.

Prešavši cestu, hodali su neko vrijeme u tišini.

-"Idemo ovuda." Rekla je uhvativši ga za ruku i povukavši.

-"Hales, kamo idemo?" Upitao je.

-"Ne želiš valjda da nas netko vidi?" Upitala je okrenuvši glavu prema njemu i nasmiješivši se.

-"Ne, naravno da ne." Rekao je.

-"Onda me prati, znam kamo idem." Rekla je stisnuvši njegovu ruku čvrsto

Skrećući na maleni puteljak između dviju trošnih zgrada, čvrsto ga je držala za ruku. Prošavši zgrade, došli su u mali, napušteni dječji park. Prolazeći parkom, Haley je ubrzala korak.

Izašavši iz parka, došli su na cestu. Zastala je provjerivši ide li auto. Uvjerivši se da ne ide, počela je trčati.

-"Haley, uspori." Rekao je Niall, stajući.

-"Nemoj mi reći da ne možeš držati korak samnom?" Upitala je stavši ispred njega.

-"Kamo idemo?" Upitao je.

-"Vidjet ćeš." Namignuvši mu, uzela je njegovu ruku povukavši ga.

Hodajući pored drvoreda, ugledala je put koji je tražila. Skrenuvši  na puteljak, zastala je zakopčavši jaknu.

-"Haley?" Stao je pored nje

-"Reci?" Pogledala je u njega.

-"Gdje idemo dovraga?" Gledajući u nju stavio je ruke u džepove traperica.

-"Jel te strah?" Izazivala je dignuvši jednu obrvu.

-"Ja sam junak, mene nije strah." Rekao je nakašljavši se.

Nije ništa rekla samo je nastavila hodati. Nakon nekih desetak minuta, začula je žuborenje. Ubrzavši korak, pažljivo je prošla između dva grma.

Došavši na pločnik, došla je do željezne ograde, gledajući u svjetla na vodi.

-"Vau." Rekao je zagrlivši je oko struka, stavivši svoju glavu na njeno rame.

-"Prelijepo je jelda?"  Upitala je.

-"Još jedno tajno mjesto?" Podigao je jednu obrvu, smijući se.

-"Možeš ga nazvati i tako." Nasmijala se.

Okrenuvši se prema njemu, leđa su joj bila naslonjena na ogradu, dok je prednjim dijelom dijela bila okrenuta prema njemu.

-"Ne mogu vjerovati." Prošaptala je gledajući ga u oči.

-"Što točno?" Upitao je uhvativši njezine ruke.

-"Da sam te našla. Da smo našli put natrag." Rekla je nasmiješivši se.

-"Da. Čudno je. Sumnjao sam, ali nisam bio siguran do danas kada mi se javilo jedno sjećanje." Rekao je gledajući u rijeku.

-"Da nisam našla one slike, vjerojatno ne bi sada bili ovdje." Rekla je.

-"No ovdje smo. I kako dalje?" Upitao je vraćajući pogled na nju.

-"Ne znam. Možda da krenemo polako? Da se uvjerimo da ono što je jednom postojalo, nije nestalo." Rekla je grickajući usnicu.

-"Slažem se. Ne želim da te odmah počnu razvlačit po novinama. Ne treba ti to. Pogotovo ne pred početak faksa. Ne možemo biti samo prijatelji jer to nismo, a ne možemo ni uskočiti u vezu odmah. Što nas ostavlja gdje?" Upitao je gledajući u njene oči.

-"Što nas ostavlja u zlatnoj sredini.  Na istom mjestu gdje smo bili prije dvije godine. Možda da nastavimo tamo gdje smo stali? Da se ponovno i još bolje upoznamo i da shvatimo jesu li osjećaji još tu." Rekla je gledajući u njega.

-"Uvijek znaš što reći." Rekao je nasmiješivši se.

-"Pa, dobra sam sa spajanjem slova i slogova." Rekla je nasmijavši se.

-"Hoćemo reći nekome?" Upitao je naslonivši svoje čelo na njeno.

-"Ja moram reći Lucy. Zvala sa ju kada sam našla kutiju, a i znala je otprije." Rekla je igrajući se sa njegovim prstima.

-"Ja ću reći Joshu, možda i dečkima. Mislim da je vrijeme da saznaju istinu." Rekao je.

-"Znači, idemo polako?" Upitala je.

-"Polako da." Rekao je prije nego je spojio svoje usne sa njenima.

_____________________________________________________________________________

HELLO! NALEY TRENUTAK! ŠTO MISLITE? SVIĐA VAM SE? OSTAVITE SVOJE KOMENTARE JER MI TO PUNO ZNAČI! :D HVALA SVIMA KOJI ČITAJU I KOMENTIRAJU. LOVE YAA! <3 :D :*