It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 30

Nakon što je zvono oglasilo kraj još jednog dosadnog školskog dana, Haley se ustala sa stolice i polako krenula prema izlaznim vratima. Izlazeći iz razreda, načula je dio razgovora nekolicine cura iz razreda.

„ Ne mogu vjerovati da je s njom. One Direction joj je bio na rođendanu, a sad je sa kapetanom košarkaške momčadi. Bolje da se pazimo male princezice.“

Na sve to se nasmijala, a zatim se okrenula prema njima i uputila im najljepši mogući osmijeh uz koji su došle i riječi:-"Zdravo cure! Kako ste? Hvala Bogu pa je i današnji dan završio."

Nisu ništa rekle, samo su je začuđeno gledale,a ona je produžila dalje svojim poslom. Na hodnicima je bila gužva i jedva se progurala van. Kada je konačno izašla na slobodu, pogledom je tražila cure.

Ugledala ih je kako sjede ne klupici pored drveta i pričaju. Krenula je prema njima.

-"Gdje si ti?" Upitala ju je Hanna.

-"Zapela sam u gužvi." Odgovorila joj je.

-"Hoćemo polako?" Upitala je Lucy ustajući.

-"Možemo." Složila se Haley.

Hodajući prema njihovom naselju, Lucy je odlučila započeti temu koja je trenutno bila aktualna.

-"Tako.. ti i Lucas?" Upitala ju je gledajući u nju.

-"Da, valjda." Rekla je i nasmijala se.

-"Neka. Drago mi je zbog tebe. A i on je odličan dečko." Rekla je Hanna.

-"Da. Sva blistaš, očito nešto radi kako treba." Ubacila se Lucy sa osmijehom.

Nije im ništa rekla, samo se nasmijala. Vjerojatno nešto čini kako treba, jer je bila sretna.

-"Idemo na maturalnu u petak zajedno." Rekla im je Haley popravljajući kosu.

-"Odlično." Rekla je Hanna.

-"Ja još ne znam s kim ću ići." Zavapila je Lucy.

-"Kako to misliš? Nećeš li ići sa Colinom?" Upitala ju je zbunjeno Haley.

-"Ne znam. Mi jesmo prijatelji, ali ne znam kako da ga pitam." Odgovorila je grickajući usnicu.

-"Probaj sa riječima." Rekla joj je Hanna.

-"Hanna!" Zarežala je Haley.

-"Šta sam sad rekla?" Upitala je dižući ruke u zrak.

-"Nije to tako lako. Ali, napravit ću to večeras." Rekla je odlučno Lucy.

-"Tako treba, javi kako je prošlo." Rekla joj je Haley grleći ju.

-"A ti.. Pazi na jezik." Rekla je Hanni sa poluosmijehom, dok se pozdravljala s njom.

-"Uvijek nešto krivo kažem." Odgovorila joj je Hanna.

-"Kao i obično… " Rekla je Lucy kroz osmijeh.

-"Vidimo se sutra." Rekla je Haley mašući im.

Čim je došla kući, otrčala je u svoju sobu. Na krevetu je našla kutiju i nekakvo pismo. Spustila je torbu na pod i sjela na krevet. Uzela je omotnicu i bolje je proučila. To je bilo pismo sa sveučilišta u Manchesteru. Duboko je udahnila i otvorila ga. Drhtavim rukama ga je držala dok je čitala riječi prve rečenice.

„Draga gospođice Haley Anne Scott, sa zadovoljstvom Vas obavještavamo da ste primljeni na sveučilište u Manchesteru.“

Vrisnula je, a zatim je pokrila usta rukom. Nije mogla vjerovati. Uspjela je. Upala je na sveučilište. Počela je skakati po sebi, a kada se malo smirila, odlučila je otvoriti kutiju. Bila je poprilično velika. Nagnuvši se nad nju i skinuvši poklopac, ugledala je papirić.

„Draga naša, čuli smo za Manchester. Ovo je naš poklon za tebe. Nadamo se da ti se sviđa. Ponosni smo na tebe. Vole te mama i tata.“

Maknuvši foliju koja je skrivala sadržaj kutije, ostala je bez riječi. U kutiji je bila najljepša haljina koju je ikada vidjela. Plava haljina od tila do koljena. Bez naramenica, sa malenim remenom ukrašenim kristalima oko struka.

Zavrtila se sa haljinom u rukama, a zatim je legla na krevet i smijala se. Nije mogla vjerovati. Sve što je željela, sve što je sanjala.. Ima dečka, ima predivnu haljinu za maturalnu, najbolje prijateljice na cijelom svijetu, upala je na sveučilište na koje je željela, ima najbolje roditelje. Sve je super, no zašto se onda osjeća poluprazno?

….

Nakon što se malo smirila, uzela je mobitel u ruke i pozvala zadnji broj koji je zvala. Neko vrijeme je zvonilo, a zatim se javio.

-"Gospođice Scott, trebali ste?" Rekao joj je glas sa druge strane.

-"Gospodine King. Imam vijesti koje želim podijeliti s vama." Rekla je kroz osmijeh.

-"Recite, što je bilo?" Rekao joj je lagano se smijući.

-"Što biste rekli, kada bih vam rekla da upravo pričate sa budućom studenticom sveučilišta u Manchesteru?" Rekla je nervozno grickajući usnu.

-"Molim? Bravo Haley, tako se ponosim s tobom!" Rekao joj je.

-"Hvala, hvala. Eto, htjela sam ti to reći." Rekla mu je smješkajući se.

-"Ne mogu vjerovati. Čovječe, koja je ovo čast. Svaka čast lutko. Ponosan sam na tebe." Rekao je ne skrivajući osmijeh.

-"Hvala.. Kako si me to nazvao?" Upitala ga je.

-"Umm.. Lutkom, zašto? Jel ti smeta?" Upitao ju je zbunjeno.

-"Ne, nego.. samo nisam navikla na to." Rekla je sramežljivo.

-"Naviknut ćeš se. Vidjet ćeš. E, moram ići na trening. Čujemo se kasnije, može lutko?" Rekao je, stavivši naglasak na lutko.

-"Može. Sretno." Rekla je sa osmijehom prije nego je prekinula poziv.

Spremivši haljinu, ležala je na krevetu. Lutko, kako to čudno zvuči. Čudno, ali lijepo. No bez obzira na to što je bila u vezi sa Lucasom, ništa manje nije željela sresti njega. Iako je znala da je to pogrešno. Nije bila sigurna hoće li s vremenom zavoljeti Lucasa ili neće. Bio joj je drag, voljela je provoditi vrijeme s njim, ali nešto joj je falilo.

Da izbaci te misli iz glave, odlučila je otići na twitter. No, nije bila spremna na ono što je zatekla.

Gledajući blijedo u ekran, nije mogla vjerovati onome što vidi.