It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 47

-"Još uvijek ne razumijem zašto ste mene pozvale?" Upitala ih je Hanna hodajući salonom namještaja.

-"Kakvo je to pitanje?" Upitala je Lucy zaustavivši se.

-"Pa neću ja živjeti s vama." Rekla je zataknuvši pramen kose iza uha.

-"Kakve to veze ima s ičim? Još uvijek si nam prijateljica zar ne?" Upitala ju je Haley stavši pred nju i prekriživši ruke na prsima.

-"Jesam, ali." Rekla je tiho.

-"Nema ali. Pozvale smo te jer želimo da nam pomogneš. Ali, ako ti to smeta, vrata su dolje." Rekla je Haley okrećući se.

-"Haley!" Viknula je za njom.

-"Što je s tobom?" Upitala ju je Lucy.

-"Ništa, samo. Ovo mi je teško razdoblje." Priznala je igrajući se sa prstima, izbjegavajući njen pogled.

-"Misliš da je za nas lako? Zato smo te i pozvale. Bile zajedno ili ne, zauvijek ćemo biti prijateljice. To što mi idemo u Manchester ne mijenja apsolutno ništa. Velik si dio naših života. A i Manchester je 2-3 sata vožnje udaljen." Rekla je nježnim glasom Lucy, lagano joj stisnuvši ruku.

-"Oprosti." Rekla je pogledavši je u oči.

-"Ne moraš se meni ispričavat." Rekla je Lucy pogledavši prema Haley.

-"Misliš li da je jako ljuta na mene?" Upitala ju je Hanna pogledavši prema Haley.

-"Mislim da uopće nije ljuta, mislim da si je povrijedila. Kao da ne znaš da Haley ima konjske živce." Rekla joj je Lucy.

…

Upijajući sunčeve zrake, stajao je na balkonu svoga hotela gledajući prema plaži i beskrajnom moru. Stvari su bile spremljene i stajale su pored vrata, no on nije bio spreman. Ni približno. Udahnuvši duboko, ušao je u stan i za nekoliko trenutaka je izašao iz sobe zatvarajući vrata za sobom.

Izašavši iz hotela počeo je trčati. Trčao je koliko su ga noge nosile, preko ceste, plaže dok nije došao do malog puteljka. Zastao je stavivši ruke na koljena pokušavajući doći do daha.

Osjetivši vibriranje u džepu, izvadio je mobitel i javio se.

-"Jesi spreman?" Upitao ga je glas sa druge strane.

-"Jesam, samo još nešto moram obavit." Vidimo se uskoro. Rekao je i prekinuo poziv.

Vrativši mobitel u džep sive trenerke, pogled mu je pao i zastao neko vrijeme na puteljku. Nakon kratkog vremena, duboko je udahnuo i uputio se dobro znanim putem. Prolazivši kroz mali niz drveća i grmlja, stigao je na svoje odredište. Napravio je još nekoliko koraka, a zatim je stao stavivši ruke u džepove, promatrajući prizor ispred sebe.

Velike stijene sa lijeve i desne strane, mala pješčana uvala po kojoj su udarali morski valovi. Duboko je udahnuo morski zrak, napravivši još nekoliko koraka naprijed.

Nije ni sam znao što je očekivao. Možda se nadao nečemu, nečemu što je prošlo. Došavši do samog kraja uvale, gledajući u daleki horizont, misli su mu odlutale. Daleko. Na ovo mjesto, dvije godine ranije.

…

-"Ovo mjesto je čarobno, zar ne?" Upitao je tamnokosu djevojku koja je sjedila na vrućem pijesku gledajući u horizont.

Pošto nije dobio odgovor, lagano joj se približio i uhvatio je za rame.

Na njegovu sreću a njenu nesreću poskočila je u zrak, pritom vadeći slušalice iz ušiju, stavljajući ruku na srce i okrećući svoje lice prema njemu.

-"Kriste! Uplašio si me!" Uzviknula je, pokušavajući smiriti otkucaje srca.

-"Nije Krist, Niall je." Rekao je osmjehnuvši joj se i pruživši joj ruku.

Prihvatila je njegovu ruku nasmiješivši mu se.

-"Izgleda da si otkrio moje tajno mjesto." Rekla mu je kroz osmijeh.

-"Vidio sam dosta tajnih mjesta, ali tvoje je fenomenalno." Rekao je sjedajući pored nje.

-"Pa hvala. Dopustit ću ti da ga dijeliš samnom pod jednim uvjetom." Rekla je gledajući ga.

-"Kojim?" Upitao ju je znatiželjno.

-"Da ovo bude samo naša tajna. Može?" Upitala ga je upućujući mu najljepši osmijeh koji je vidio.

-"Dogovoreno." Rekao je vrativši joj osmijeh.

…

Vrativši se u stvarnost, duboko je udahnu te rukama prošao kroz kosu. Držeći ruke u kosi, podigao je pogled prema nebu.

-"Gdje si sad?" Upitao je glasom tišim od šapta.

…

-"Sviđa mi se ova boja." Rekla je Haley pokazujući na karticu sa bojama.

-"Super je." Rekla je Lucy promatrajući je.

-"Nije li takva i boja koju tu imaš?" Upitala ju je Hanna.

-"Ne, ova koju sad imam je svijetla. A ova je tamna. Baš taman." Rekla je Haley kroz osmijeh.

-"Što kažete na ovu?" Upitala ih je Lucy pokazujući im svoju boju.

-"Uuu! Sviđa mi see!" Rekla je Haley.

-"I meni. Mislim da imamo pobjednike." Rekla je Hanna stavljajući ruke u zrak pobjedonosno.

-"Što kažete na jednu kavu?" Upitala ih je Haley.

-"Ja sam za." Rekla je Lucy.

-"I ja. Aliii, prvo moramo sačekati kante sa bojama." Rekla je Hanna iscrpljeno.

-"Možda i ne moramo." Rekla je Haley prije nego je otišla.

…  

-"Gdje si bila?" Upitala ju je Hanna.

-"Vidite one dečke tamo?" Upitala ih je pokazujući na dva dečka.

-"Da, oni rade tu." Rekla je Lucy.

-"E, pa. Zamolila sam ih da nam odnesu kante sa bojom u auto." Rekla je namignuvši im.

-"I pristali su?" Upitala ju je Hanna.

-"Da. Ajmo sad." Rekla je sa smiješkom.

-"Dečki, hvala." Viknula je dečkima prije nego je izašla van.