It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 37

Hvala Bogu pa je i to gotovo. Uzdahnula je Hanna.

-"Slažem se s tobom." Rekla joj je Lucy uzimajući stvari iz ormarića i stavljajući ih u torbu.

-"Govor ravnatelja Collinsa je bio užasno dosadan." Rekla je Hanna prekrećući očima.

-"Čudno je sve to." Rekla je Lucy, zatvarajući ormarić.

-"Da, zadnji trenutci koje provodimo u ovim hodnicima. Tužno je." Rekla je Hanna gledajući u poluprazan hodnik.

-"Što ti misliš Haley?" Upitala ju je Lucy, usmjeravajući svoj pogled na nju.

-"O čemu?" Upitala ju je gledajući zamišljeno pred sebe.

-"O ovome danas. Zadnjem danu." Nadovezala se Hanna.

-"Osjećam se poluprazno. Kao plijen koji je bačen lavovima, bez ikakve šanse za opstanak. Odlazimo iz sigurnog i poznatog okruženja. Jednom kad izađemo kroz ova vrata, gotovo je. Nema više povratka. Kada izađemo, život kakvog znamo, završit će." Rekla je zadržavajući suze.

-"Neće potpuno. Još uvijek ćemo imati jedna drugu. " Utješno joj je rekla Lucy.

-"Zar ne Hanna?" Nadovezala se zatim, nestašno udarivši Hannu laktom u rebra.

-"Ovaj… Nisam vam nešto rekla." Petljala je Hanna.

-"Što?" Upitala ju je Haley okrećući glavu prema njoj i promatrajući je.

-"Uvijek ćemo imati jedna drugu, ali …"  Zastala je i duboko udahnula.

-"Ali?" Nervozno ju je upitala Lucy.

-"Ne idem na sveučilište u Manchesteru." Tiho je promrmljala te spustila glavu.

 Gledale su u nju nekoliko trenutaka ne vjerujući svojim ušima. Haley se odmaknula od ormarića na koji je bila naslonjena te je stala pred nju prekriživši ruke na prsima.

-"Hanna York! O čemu pričaš? Uputi nas u dio priče u kojem si promijenila plan." Rekla joj je strogo i razočarano.

-"Ja, nisam namjerno.. Jednostavno, dogodilo se." Rekla je tiho, bojeći se govoriti normalnim tonom da ne probudi navalu emocija.

-"Šta se dogodilo?" Upitala ju je Lucy skrivajući suze.

-"Nisam upala u Manchester. Ostajem u Londonu." Rekla im je te dignula glavu, pogledavši ih.

-"Draga, zašto nam nisi ranije rekla?" Upitala ju je Haley sa suosjećanjem.

-"Nisam željela da mislite da se družite sa glupačom. Imala sam osjećaj kao da sam manje vrijedna. Čekala sam pravi trenutak da vam kažem, ali nekako.. Nikada nije bio pravi trenutak." Rekla je puštajući suzu da pobjegne.

-"Nemoj plakati. Sve je u redu. Ovdje smo." Rekla je Lucy i zagrlila ju.

-"Nisi glupa i nisi manje vrijedna. Ti si naša Hanna što god da se dogodi. Volimo te takvu kakva jesi." Rekavši to, zagrlila ju je.

-"Hvala vam." Rekla je Hanna osmjehnuvši im se.

-"A sad.. Jeste spremne za kraj života kakvog znamo?" Upitala ih je Haley.

- "Mislim da jesam." Rekla je Lucy uhvativši Hannu za ruku.

-"I ja isto." Hanna se složila uhvativši Haley za ruku.

Laganim, ali čvrstim koracima, krenule su hodnikom prema izlazu. Istim hodnikom kojim su koračale nebrojeno puta prije. Prije nastave, da dođu do učione, da idu kući. No ovaj put, hodnik je bio tih, nije bilo žamora, smijeha, vike kao obično. Sada su hodnikom odjekivali samo zvukovi njihovih peta koje su udarale po mramoru.

Kada su došle do vrata, Haley je pustila Hanninu ruku, te se zadnji put okrenula prema pustom hodniku kojega su sa obje strane okruživali ormarići u nizu.  Plakati za raznorazne grupe, plakat košarkaške momčadi na zidu, rasporedi,raznorazni programi i obavijesti visjeli su na istim mjestima na kojima su bili ikada su ih postavili. Stepenice na kraju su sada izgledale tako daleke. Miris parfema, dima, sredstva za pranje podova te znoja nakon tjelesnog je lagano nestajao. Udahnula je zadnji puta duboko te je zatvorila oči. Zatim se okrenula prema prijateljicama, nasmijala im se, te otvorila vrata.

….

-"Vidimo se za par dana?" Upitala ih je Haley.

-"Naravno." Rekla joj je Lucy sa osmijehom.

-"Jedva čekam." Nadovezala se Hanna.

-"Čujemo se." Rekla im Haley te se okrenula i krenula, a zatim je podignula desnu ruku u zrak i mahnula im.

 ...................................

Sa strane je slika Lucy i Hanne... I hope you like it! .D