66 days of happiness

Uvod

Gledala je u njegove plave oči, dok su joj suze neprestano klizile niz obraze. Prekriživši ruke, sjeo je na visoku stolicu nasuprot nje. Dok je pričao, bio je smiren i ravnodušan. Kao da priča o vremenu. U očima mu nije vidjela nimalo sažaljenja. Ali, čak da ga vidjela, ne bi joj pomoglo. Jer u tom trenutku, mali svijet Charlotte Lis se srušio.

Njegovo lice bilo je blijedo, baš poput njegove odjeće. Baš poput zidova koji su ih okruživali. Baš poput smrti.

Nije se htjela zadržavati u toj užasnoj prostoriji. Na izlasku iz bijelog ureda, zaustavila se i zahvalila Dr.Befortu. Kao odgovor, samo je neprimjetno kimnuo glavom. Da, shvaćao je da je djevojci potreban zagrljaj i riječ utjehe. Ali njegovo tijelo ga nije slušalo. Ostao je sjediti i pratiti je pogledom, sve dok se vrata nisu zalupila. U mislima se oprostio od mlade djevojke i njezinog osmijeha, znajući da im je ovo zadnji susret.

Prije izlaska iz zgrade, okrenula se i još jedanput pogledala to mjesto i te ljude. Nije se ponosila time, ali zadnji mjesec više je vremena provodila ovdje nego u svom malenom stanu. Bilo joj je teško, ali ipak je razvukla usne u nešto što bi se moglo nazvati osmijehom. Nečujno je zahvalila svim tim ljudima, znajući da se ona ovdje ne vraća.

Čim je napustila glavnu gradsku bolnicu, osmijeh je nestao. Umjesto njega, ponovno su se pojavile suze. Sitnim koracima došla je do najbližeg parka i sjela na slobodnu klupicu. Iz torbe je izvadila malu plavu knjižicu i tanku olovku.

„Dnevnik Charlotte Lis, 28. Svibnja.

Draga Clarie, taj dan je došao. Kada sam ugledala doktora Beforta, po četvrti put ovog tjedna, osmijeha na njegovom licu nije bilo. Dali su mi najviše dvadeset pet dana. Možeš li vjerovati, Clarie? Možeš li vjerovati da je situacija postala tako ozbiljna, da ja više nisam ta koja odlučuje kada živjeti a kada umirati. Treba joj najviše dvadeset i pet dana da me uništi i pretvori u prah i pepeo. Kako se to uopće dogodilo? Kada je leukemija zavladala mojim životom? Ne sjećam se ničega. Samo znam da se moj život većinom sastojao od sjedenja u bolnici i čekanja vijesti. Loših vijesti. Ponovo i ponovo. To mjesto puno predivnih ljudi postalo mi je poput doma. Kada sam izlazila, ugledala sam nisku staricu. Polovica njezinog lica bila je puna opekotina. U rukama je držala malog dječaka. Normalnog dječaka, bez ikakvih promjena na tijelu. Ni ja nemam očitih promjena. Boluje li i on od leukemije? Hoće li i on umrijeti?

Clarie... Sjećaš li me se dok sam bila mala? Imala sam debelu crvenu bilježnicu od koje se nisam odvajala. Svima sam govorila da je puna čarolija. Jer je za mene i bila takva. U njoj sam crtala sve što se događalo oko mene. Ponekad bi se tu našli obični ljudi koje sam srela na ulici ili u prodavaonici. Kada sam popunila i zadnju stranicu, crtežom mačića kojeg sam dobila za Božić, obećala sam si nešto. Obećala sam si da se odrasla Charlotte Lis neće razlikovati od malene Charlie. Obećala sam si da neću raditi dosadne poslove, poput mojih roditelja. Obećala sam si da ću biti slikarica. Htjela sam nacrtati ogromnu sliku, da zauzme cijeli zid najveće sobe u kući milijardera. Prodavši je, zaradila bih puno novca. Kupila bih si svoju kuću. Bjelina zidova ne bi se vidjela, pokrivale bi je brojne slike koje bih nacrtala. To mi je bila najveća želja tijekom puno godina.

Clarie, znaš li da sam htjela započeti s njezinim ostvarenjem čim ozdravim? Ne vjerujem da će se to dogoditi. Jer, za najveću sliku na svijetu, potrebno je puno više od dvadeset i pet dana.

Clarie, trebam te! Kako bih voljela da sada uz sebe imam pravu prijateljicu. Zagrlila bi me i rekla da će sve biti u redu. Ja bih znala da ništa neće biti u redu, ali bi joj se nasmijala.

Clarie, ti si mi jedina i najbolja prijateljica od moje četvrte godine, kada sam naučila pisati. Jedina si se družila sa mnom u dječjem vrtiću. Jedina bi sjedila sa mnom u klupi u osnovnoj školi. Jedina koja me je tješila kada nisam upisala srednju školu. Ah, Clarie... Kako bih voljela da si stvarna. Da su se svi naši zajednički trenutci uistinu dogodili. Ali ti si samo moja mašta. Ne postojiš, i to me pogađa. Izmislila sam te s četiri godine kako se ne bih osjećala usamljeno. Ali sada imam nepunih osamnaest godina, i ti mi više ne možeš pomoći.

Ostavljam te Clarie. Ovo je zadnji put da ti pišem. Idućih dvadeset pet dana bit ću sama. Šetat ću gradom, kao nekakva nakaza. Ljudi će se smijati mojim pjegicama. Ali navikla sam, rade to cijeli život. Kada mi je bilo četrnaest, tako sam se brinula zbog njih. A sada bih voljela da mi jedini problem budu pjegice, a ne bolest koja me proždire iznutra. Polako, ali sigurno.

Clarie, hvala ti na svemu. Uvijek si me slušala, pa i sada. Želim da uživaš u životu. I znaj, ja nisam luda. Samo sam slomljena. Ne želim više nikada pričati s ljudima.

Doviđenja Clarie. Nadam se da me nećeš zaboraviti.

Tvoja Charlotte Lis."

Stavivši zadnju točku u svoj dnevnik, zatvorila ga je. Stavivši ga u torbu, izvadila je papirnate maramice. Ali više nije plakala. Sada se njezina tuga nije mogla vidjeti izvana. Ali zato je potisnula i zadnji djelić sreće iz tijela mlade Francuskinje. Ustala je na noge, ne znajući što dalje. Njezini roditelji su deleko, na drugoj strani svijeta. Njezin brat je sada zakopan negdje na najvećem pariškom groblju. Sa svojom izmišljenom najboljom prijateljicom se oprostila. I zato je donijela odluku. Okončat će ovo sama. Neće dopustiti bolesti da to učini. Istrgala je stranicu iz plave bilježnice i na njoj napisala tri mjesta u gradu koja želi trenutno posjetiti. Pod broj četiri, stajala je samo jedna riječ.

Samoubojstvo

Spremivši bilježnicu u torbu, krenula je prema odredištu broj jedan. Znala je što želi i znala je da će to napraviti. Ono što nije znala, bila je činjenica da se njezin dnevnik, kojeg je vodila toliko godina, više ne nalazi u njezinoj torbi. Nečujno, ispao je na zemlju nedaleko od klupice. Kada su njeznini koraci utihnuli, iz grmlja je izašao visoki mršavi mladić koji ju je promatrao posljednih deset minuta. Podigao je tu malu stvarčicu, ni sam ne znajući do čega će ga to dovesti. Hvala Bogu da je. Njegove smeđe oči brzo su preletjele preko urednih slova. Već sekundu nakon, trčao je za nepoznatom djevojkom. Sve što je htio bio je jedan razgovor. Ali uloga koju je Bog odredio za njega, bila je puno teža. Morao je spasiti tu djevojku od same sebe.

Moja nova priča. Ovaj put je o Zaynu. Prvi put pišem o njemu, tako da... Hope you like it.

Također bih vam htjela reći nešto o ovoj priči. Ovo nije samo ljubavni fan fiction, ne! Na neki način, ovo je moje pismo osobama sklonim depresijama, rezanju i sličnim stvarima. I ja sam prije bila takva, dok nisam otkrila što je uistinu bitno. A sada to želim podijeliti s vama. Nadam se da ćete shvatiti ovu priču i da će vam pomoći, barem na neki način. Svi ste predivni, i mislim da svatko zaslužuje jednog Zayna uz sebe, naravno, svatko svoga. Ovu prošlu rečenicu možda još ne razumijete, ali čitajući ovu priču bit će vam lakše.

Ova priča mi jako puno znači, nadam se da će i vama!

Ako vam se sviđa, 'glasajte' i ostavite iskren komentar, jako mi znači, pogotovo sada kada ne izlazim iz kuće

Voli vas vaša Stefi <3