Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

1.

Helena

Svaka zanimljiva i uvrnuta priča započinje klasično. To je nešto zašto ljudi uvijek sude. Ne samo priču već i osobu. Izgleda lijepo odmah je umišljena. Izgleda zapušteno odmah je lijena. Ljudi sude knjigu po koricama. Nikada je neće prestati suditi. Da, moj život je klasičan. Dobra učenica, još bolja prijateljica, a najbolja kćer. Baš zato što sam živjela tako, nisam znala što me čeka jednom kada izađem iz obiteljske kuće. Roditelji me nisu učili okrutnosti svijeta. To je bila greška. Greška je bila što sam naivno vjerovala ljudima, iznova i iznova. Majčin san je bio da upišem sociologiju na Filozofskom fakultetu, pa sam tako i učinila iako sam ja htjela upisati komparativnu književnost. Naravno, žalila se i držala lekcije o tome kako je sociologija bolja, te sam ja popustila i ona je pobijedila kao i svaki put. No, odmah nakon jednog riješenog problema pojavio se drugi. Htjela je sa mnom u Zagreb. Ne kako bi me otpratila do studenskog doma već je htjela kupiti kuću i preseliti se iz Splita u Zagreb. To joj nikako nisam htjela dopustiti jer znam koliko joj znači ovo mjesto otkad je tata umro. Ipak se pomirila s činjenicom da će ostati u Splitu. Jedino joj je bitno bilo da njezina kćer jedinica ide studirati u Zagreb na Filozofski fakultet. Uvijek sam živjela po njezinim pravilima i, vjerojatno, bih tako živjela i dalje da mi ovo nije bitno. Ovaj korak odlučuje moju budućnost. Stoga sam spakirala stvari, urazumila mamu još jednom da ne treba ići sa mnom u Zagreb, i otišla. Ne, nisam ni slutila da će me ta odluka koštati puno toga. Moj život nije otišao u onome smjeru u kojemu sam ga zamišljala.

„Jesi sigurna da će doći? Želiš li da te ja odvezem?“ Moja majka je bila uporna u naumu da me odveze do Zagreba. Stajale smo ispred kuće dobrih pola sata čekajući Anet, moju prijateljicu, koja nigdje nikada nije na vrijeme. Stajala je iza mene čekajući moj pristanak.

„Ne. Samo malo kasni.“ Odgovorim joj tiho. Podignem se na nožne prste kako bih bolje pogledala ide li neki auto. No, kada ustanovim da nema nikakvog dima na vidiku, potišteno otpuhnem vraćajući se u prvobitni položaj. Zagrlim svoje tijelo nadajući se da joj se nešto nije dogodilo na putu. Nakon par dugih minuta čekanja pojavi se srebrni Citroen c3. Lakne mi kada je ugledam kako ležerno otvara prozor nasuprot nje.

„Oprostite što kasnim! Zaspala sam!“ Dovikuje. Tijelo mi se opusti od napetih mišića dok mojoj majci pada mrak na oči. Krenem do prtljažnika vukući kofer sa sobom. Majka dotrči do mene otvarajući prtljažnik.

„Jesi li sigurna da ne želiš da ja idem s tobom?“ Potišteno me upita. Ovo nije Amanda Novak koju ja znam. Amanda koju ja znam ne bi nikada pustila svoju jedinu kćer da ide sama u Zagreb, ali nakon moje prijetnje koja je izletjela usred velike svađe očito ju je prepala. Ona je previše zaštitnički nastrojena i ja sam joj to uvijek tolerirala, ali sada neću.

„Bit ću dobro, majko.“ Odgovorim joj što iskrenije mogu. Bila je elegantno obučena s, podosta, velikom količinom šminke. Nadala se da ću je u zadnji tren pozvati. Čak i bih da mi Anet nije savjetovala da to ne učinim. Kaže da studenski dom nije mjesto koje moja majka treba vidjeti. Makar znam na što je mislila. Ne želi da moja majka vidi ljude u studenskom domu. Ili moju cimericu koju jedva čekam upoznati.

Sjednem na suvozačevo mjesto. Anet mi se široko osmjehne. Upravo mi je usadila malo samopouzdanja. Majka se sagne u ravnini prozora. „Bit će ona dobro. Ja ću izvidjeti situaciju za vas i sve vam javiti čim se vratim.“ Anet uoči majčinu brigu u očima, te joj s radošću pokuša udijeliti povjerenje. Teško jer moja majka nema povjerenja u nikoga, pa čak ni u mene.

„Znam, ali voljela bih kad bi mi dopustila da idem s tobom. Mislim kako bi i gospođa Iličić to voljela.“ Njezin plavi pogled nađe moj i ja se odmah skamenim. Svu onu hrabrost koju sam imala u sebi sada je ishlapila. Samo jednim pogledom mi preokrene želudac.

„Ma ne! Mojoj mami ne smeta. Mislim kako je jedva čekala da me se riješi na par sati.“ Anet šaljivo progovori. Njezin sarkazam me opusti.

„Mama, imam devetnaest. Mogu sama.“ Natjeram se na kratki smiješak želeći joj pokazati koliko sam ustrajna.

„Okej, čuvaj se.“ Zavuče se u auto primajući me snažno oko ramena. Grli me jako i malo predugo. Osmijeh mi se otopio, a kosti ukočile.

„Dosta obiteljskog okupljanja već kasnimo.“ Anet udari dlanom po trubi na što moja mama odskoči i udari glavom o krov auta. Zasmijuljim se. „Volim i ja vas, gospođo Novak.“ Mahnemo mojoj mami par puta dok ne nestanemo iza prašine koju je Anet stvorila vozeći svoj mini auto. Prebacim pogled na Anet koja se kreveljila na mjestu.

„Što te muči?“ Upitam je.

„Uhvatila me nostalgija, anksioznost i tjeskoba.“ Ne odvraća pogled s ceste. Gleda ispred kao da me ne želi pogledati u oči. Gledam u nju i što duže je promatram to bolje vidim jasne suze u njezinim očima. „Ispast će sebično, ali..“ Zastane skrećući pogled na retrovizor, a onda opet na cestu. „Ti si moja najbolja prijateljica i ne želim da odeš.“   Sada je suza jasno klizila niz njezin obraz.

„Zvučiš kao da odlazim na drugi kontinent, a ne u drugi grad.“ Nasmiješim se pokušavajući je smiriti. Ali razumijem je. Ona i ja smo nerazdvojne od petog razreda osnovne. Svugdje smo išle zajedno. Ona ostaje u Splitu jer joj je mama stara i bolesna, a ja odlazim u Zagreb jer moja majka tako želi.

„Nemoj misliti da sam sebična. Ja sam jako ponosna na tebe.“ Primim je za ruku stišćući je jako. Kako bih voljela da i ona pođe sa mnom.

„Anet, ja te poznajem. Poznajem te toliko dobro da znam kako ispod tog gornjeg dijela trenirke imaš pidžamu.“ Ona automatski problijedi. Skrene pogled s ceste na mene, a onda ga vrati ponovno na cestu. Taj čin ponovi par puta.

„Zaspala sam, okej! Nisam se stigla spremiti i urediti!“ Vikne što me natjera na grohoti smijeh. Volim kada joj je neugodno pa pokušava zvučati ljutito.

„Poanta je da se meni ne trebaš opravdavati. Znam da misliš samo najbolje. I ti ćeš meni nedostajati.“ Uozbiljim se. Promatram je šutke dok ona promatra promet. Prođe rukom po obrazima i šmrkne par puta.

„Okej, neću cmizdriti cijelim putem. Idemo uživati!“ Pojača glazbu na maksimum. Počnemo se micati u ritmu glazbe i derati na sav glas. Naše pjevanje se ne može nazvati pjevanjem. Dobra atmosfera i luda zabava u autu su mi odvratili misli od moje nove avanture koja me čeka pred vratima mog novog doma.