Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

36.

Thomas

Ne osjećam ništa lijepoga trenutno. Osjećam samo bijes i volju da nekoga udarim. Znao sam da je Beatris luda, ali nisam znao da je sposobna za takve stvari i to bez ikakvog racionalnog objašnjenja. Ne mogu vjerovati da sam toliko glup. Pao sam na njezine laži i otjerao Helenu od sebe. Trebao sam vjerovati u ljubav. Prokleto sam trebao vjerovati u ljubav, u nju, u nas. Mi protiv svijeta. Znam da bi uspjeli, samo da je ja nisam otjerao. U tako kratkom vremenskom roku je nemoguće zaljubiti se, rekli bi realni ljudi. Ali ja nikada nisam bio realan. Ljubavni romani su držali moju dušu živom. Moja duša je vjerovala da ljubav postoji dok ja, s druge strane, si to nisam htio priznati. Romeo i Julija bili su mi glavni dokaz da, ako uopće ljubav postoji, je otrov. Htio sam pronaći vječnu ljubav u svakoj koja je naišla, ali bezuspješno. A onda kada sam se najmanje nadao ona se pojavila. Zarobila me tim neodoljivim plavim pogledom i kupila osmijehom, a najviše od svega me zaintrigirala ta njezina plava kosa. Imao sam je, a tako olako sam je pustio. Pustio sam je da mi odleti kao pijesak na vjetru. Ali sada idem po nju i neću dopustiti da mi ponovno pobjegne. Prije negoli sam sjeo u auto i krenuo za Split otišao sam u kancelariju gospodina Becka da provjerim koja je Helenina adresa. Nakon što sam došao u Split upalio sam kartu na mobitelu kako bih me odvela do Helene. Ulice Splita su tako uske i užurbane. Izgubio sam se na putu do Helenine kuće. Došao sam do niza kuća koje su bile na samoj plaži. Parkirao sam auto, te izašao iz istoga. Izvadio sam maleni papirić iz džepa kako bih provjerio adresu. Kada sam ustanovio da je to ta adresa pozvonio sam na prva vrata. Znao sam da je tu jer je na vratima pisalo ''Novak''. Pospremio sam papirić natrag u džep nervozno gledajući u vrata čekajući da mi otvori. Želio sam više od svega vidjeti njezinu plavu kosu, a žudio sam za njezinim plavim očima. Začuo sam korake na drugoj strani. Čulo se otključavanje vrata, te otvaranje istih. Vrata mi je otvorila plavuša s plavim očima, samo to nije bila moja plavušica.

„Ti!?" Zabezeknuto je upitala. Kimnuo sam glavom potvrđujući njezinu činjenicu. Nisam znao što bih drugo napravio. Što joj je uopće Helena rekla? Kada sam je krenuo pitati za Helenu ona me preduhitri sljedećom zbunjujućom izjavom. „Što želiš od nas!? Zar ti nije dosta što si iskoristio moju kćer, napumpao je, iščupao srce i odbacio? Što još želiš, zar ti to nije dovoljno?" Izvikala se na mene dobrano. Čak da sam se i htio obraniti nisam znao kako. Kojim riječima.

„Mama!!" Iza njezinih leđa našla se Helena s prekriženim rukama na grudima. Gledala je u nju ljutito dok mene nije željela pogledati. Slomio sam je, svjestan sam toga. Žao mi je kao psu što sam joj to napravio, ali mislio sam da je to jedini način da je zaštitim. No bio sam u krivu. Samo da sam joj rekao sve ranije, onda bi sve bilo drugačije. „Mama, možeš li nas pustiti da popričamo?" Ostao sam u šoku kada je izjavila da želi pričati sa mnom. Naravno da mi je drago, samo sam zatečen.

„Ne trebaš ti uopće pričati s njime, Helena. Nema razloga, a ni potrebe." Njezina majka mi je okrenula leđa. Sada su se njih dvije prepirale kao da mene nema. Nimalo ugodno.

„Oh, ne bi vjerovala, ali ima. Ali pošto ovi zidovi imaju uši, Thomas i ja ćemo se drage volje prošetati do plaže." Helena je zvučala sigurno i tvrdoglavo, i moram priznati da sam se zadovoljno nasmiješio nakon što joj je tako odvratila. Zaobišla ju je, a zatim je prošla pored mene kao da ne postojim. Pogledao sam u njezinu mamu koja je bila ljuta kao ris, a onda sam se brzo okrenuo odlazeći za njom. Uhvatio sam njezin brz hod našavši se pored nje. Hodali smo po plaži i šutjeli neko vrijeme, a onda sam shvatio da je vrijeme da progovorim i da ovoj svađi stanem na kraj.

„Helena, tvoja mama je spomenula da sam te napumpao, ovaj da si trudna, je li to istina?" Pogledao sam je bojažljivo. Nisam je htio još više uznemiriti, ali morao sam znati. Želio sam znati. Teško je udahnula i izdahnula.

„Je, istina je." Potvrdno sam zakimao glavom.

„Koliko dugo to znaš?"

„Oko tjedan dana." Gledala je u pod cijelo vrijeme dok smo hodali. Je li moguće da me ne želi pogledati u oči?

„Zašto mi ranije nisi rekla?"

„Pobogu, Thomase! Zašto ti nisam ranije rekla!? Zato što kada sam ti planirala reći ti si me ostavio! Slomio si me i uništio toga dana! Rekao si da je sve bila laž i da si me samo iskoristio! Što sam ja trebala, ha? Nakon svega toga što si mi izgovorio trebala sam ti reći da sam trudna i da čekamo bebu!? Ne razumijem te, Thomase, uopće te ne razumijem! Prvo vičeš na mene da je gotovo, a onda mi se pojaviš na pragu kuće želeći ni ja ne znam što!!"

Pustio sam je da se ispuše na mene. Sve ono što ju je izjedalo pustila je na površinu. I, k vragu, sve sam to zaslužio. Jesam. Znam da jesam. Izgubio sam njezino povjerenje, a povjerenje je sve u ljubavi. Kako ću li je opet osvojiti kada je prvi put bio isto težak?

„Pogriješio sam, znam. I to debelo, priznajem. Ne znam kako da ti se iskupim jer mislim da za takvo što nema oprosta, ali stalo mi je do tebe, vjeruj mi. Sve to sam učinio da te zaštitim. Jer te volim." Stajali smo nasred plaže šutke. Gledao sam to njezino lijepo lice pitajući se hoću li ga ikada više imati priliku dotaknuti. Gledao sam zbunjenost i premišljanje u njezinim svijetlim očima. Želio sam natrag svoju plavušicu. Želio sam natrag ljubav svog života jer bez nje svaki dan nije isti. Bez nje ja nemam razloga ustati ujutro. Ako nemam nju tko će mi onda izmamljivati osmijeh na lice. Želim je natrag više nego išta. Želim i to čudo skupa s njom. Želim im dati sve što imam da vide da nisu sami. Želim da vide da ih volim. „Molim te, oprosti mi. Oprosti mi, plavušice."
Gledala je i dalje u pod ne želeći me pogledati u oči. Prstima sam uzeo jedan pramen njezine plave, na svijetu zlaćane, kose koji joj je prekrivao lice zataknuvši ga iza uha. Bio sam par centimetara od njezinih usana koje su žudile za mojima. Zvale su me da ih poljubim i nikada ne pustim, ali te iste usne su izgovorile riječi koje su me ubile i dotakle. Zbog tih riječi shvatio sam da me te usne više ne žele.

„Imaš pravo. Za takvo što nema oprosta, zato ti ne mogu oprostiti." Rekla je. Rekle su to njezine ružičaste punašne usne. Njezin pogled je susreo moj, ali bolje da nije jer mi je on samo potvrdio da me ne želi. Napustila me kao što sam ja napustio nju toga dana u parku. Slomila me kao što sam ja nju. Ništa bolje nisam ni zaslužio. Napustila je moju dušu jednom zauvijek, ali zato srce nije, nikada ni neće.