Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

50.

Helena

Pet godina poslije

Nervoza me hvata. Oblija me hladan znoj. Srce lupa sto na sat. Grizem palac. Nalazim se iza studija u koji trebam svaki čas izaći. Preplašena sam zbog velikog broja ljudi pred koje trebam izaći. Bodrim se već sat vremena kako će sve biti dobro dok zapravo šizim iznutra. Histeriziram jer mi je ovo prvi intervju i ne znam kako se ponašati. Nisam se spremila, nemam pojma kakva me pitanja čekaju i hoću li imati na sve odgovor. Što se moje odjeće tiče bila sam potpuno spremna. Imala sam bijeli kombinezon s ružičastim remenom, ružičaste štikle, a kosa mi je bila raspuštena i blago uvijena. Koliko god ja fizički izgledala spremno, psihički uopće nisam bila. Do mene je došla jedna žena rekavši mi kako za minutu izlazim. Zahvalila sam joj se. Kada je otišla počela sam ponovno histerizirati. Hodala sam lijevo-desno ne znajući kuda bih prije.

„Pozdravimo jednim velikim pljeskom Helenu Johnson!“ Kada začujem svoje ime uspaničim se još više. Uzdahnem i izdahnem tri puta, stisnem blago šake, te zakoračim prema pozornici. Zvižduk ljudi začuje se prostorijom. Mahnem posramljeno prema publici. Dođem do voditeljice, rukujemo se, izljubimo si obraze, te svaka sjedne u svoju fotelju. Smiješim se publici, dok oni i dalje plješću i zvižde, ja pogledom tražim svoje. Ugledam u prvim redovima Thomasa kako u krilu drži petogodišnju Maliu. Kada buka utihne, voditeljica mi postavi pitanje.

„Pa Helena, kako se osjećaš?“

„Nervozno.“ Opet odvratim pogled od nje na publiku. U gornjim redovima ugledam Anet, Beu i Luce kako mi pokazuju palčeve dok Mimi i Andi pored njih drže nenormalni blesavi kez. Osmjehnem se.

„Zašto?“ Vratim pogled na voditeljicu.

„Pa nije svaki dan da dajem intervju za svoju knjigu i sjedim pred tisuću ljudi.“ Ironično odgovorim. Uz smiješak, naravno. Godinu nakon rođenja Malie, odlučila sam upisati ponovno Filozofski fakultet, ali ovoga puta smjer koji sam željela. Komparativnu književnost. Dok je Thomas završio psihologiju.

„Pa izgledaš prekrasno. Mislim da je to dovoljno za početak.“

„Pa hvala.“ Sramežljivo odvratim.

„Kada smo već kod knjige reci mi ne nešto o njoj? Kako si došla do ideje. Ili, zapravo, hajdemo početi od samog naslova.“ Nasmiješila se radoznalo. Položila je svoje kartice u krilo i prodorno me pogledala.

„Za ime knjige ne smijem ništa otkriti. Bolje pročitajte knjigu da bi saznali razlog toga naziva jer ako kažem u čemu je onda svrha čitanja knjige?“ Ponosno kažem. Neke stvari je bolje prešutjeti, ali znam da tko god pročitao moju knjigu neće zažaliti. Sve što može postići čitanjem moje knjige je vjeru u ljubav.

„Priča se da je to autobiografija.“ Kimnem glavom potvrdno.

„Dobro se priča.“

„Knjiga je tek par tjedana vani, a već je pokrenula roj fanova. Kako to objašnjavaš?“ Usne povučem u ravnu liniju dok pogled podižem prema stropu razmišljajući.

„Ljudi vole dramu, kada je sve napeto i, naravno, ljubavno. Što ja mogu kada je takav moj život?“ Sarkastično odgovorim sliježući ramenima.

„Kako to da si se odlučila za romantični žanr ili općenito za autobiografiju?“ Promeškoljim se na mjestu.

„E, to je dobro pitanje. Oduvijek sam htjela napisati knjigu. Dapače, nisam bila sigurna hoće li biti ljubavna. Jer nisam baš nešto vjerovala u ljubav. Ali onda mi je jedna osoba dokazala kako ljubav, zaista, postoji.“

„Kako je reagirala tvoja obitelj na takav korak?“ Njezino sljedeće pitanje mi unese nemir u tijelo. Znam da nije mislila ništa loše, ali riječ obitelj me uvijek prvo asocira na majku, a ne bi trebalo.

„Oni su reagirali kao što obitelj reagira, presretno.“ Ponovno pogledam u publiku aludirajući na svoje prijatelje i naravno Thomasa i Maliu.

„Pa ja sam provirila malo u knjigu i tamo se spominje neka Malia.“ Nasmijem se.

„Da, Malia je moja najveća sreća i ljubav.“

„Znači, Malia nije plod tvoje mašte?“ Odmahnem glavom uvrjedljivo.

„Nipošto. Da se razumijemo, sve što je zapisano na tim koricama nije plod moje mašte. Niti Malia, niti moja ljubav s njezinim ocem.“ Iskreno odgovorim.

„Ljubav koju si opisala u knjizi nije nimalo pretjerana?“ Ponovno odmahnem glavom.

„Nikako.“

„Tko ti je najveća podrška?“ Upita prebacujući pogled s kartica na mene
.
„Moj muž i prijatelji.“

„Što je s majkom i ocem?“ Dirne u moju slabu točku.

„Radije ne bih o tome.“ Kratko se nasmiješim radeći malenu stanku u razgovoru, ali onda nastavim. „Moja knjiga je odličan primjer u kojem možete naučiti kako se izboriti za sebe i svoju ljubav protiv demona koji vas razaraju na svakom putu.“

„Mogu li je čitati i mladi i odrasli?“

„Dakako da mogu. Knjiga je pisana kao i svaka druga, o nekome. Samo što sam u ovome slučaju taj netko ja.“ Proširim svoj smiješak.

„Pa drago mi je što si našla svoju ljubav i izborila se za svoje.“ Podari mi jedan smiješak. „Imaš li još nešto za reći svojim gledateljima?“ Kimnem glavom.

„Upravo ovo što si ti rekla.“ Osmjehnem se pogledavši u publiku i kamere. „Borite se za ono što želite i volite. Nitko vam sreću i ljubav ne može oduzeti od vas. Uvijek postoji netko na ovome svijetu tko vas voli i tko se brine, zato stanite na kraj demonima koji to žele oduzeti od vas. Jer jednom kada borba završi i vi pobijedite, više ništa za vas neće biti nepobjedivo.“ Namignem u kamere.

„Pa hvala ti, Helena, na gostovanju. Nadam se da si uživala.“

„Jesam.“ Potvrdno kimnem glavom.

„Pa to bi bilo to od mene za danas. Sretno ti u daljnjem pisanju. Nadam se da ovo nije jedina knjiga.“

„Ne brini, nije. Ovo je tek početak.“ Ustanemo se sa fotelja. Pruži mi ruku, te je ja prihvatim.

„Onda sretno! Dragi moji, to je bila naša nova spisateljica Helena!“ Prostorijom se opet začuo veliki pljesak i zvižduk. Izašla sam iz studija. Stala sam na trenutak. Obavila sam i to. Intervju svoga života. Intervju o kojem do prije pet godina nisam mogla ni sanjati.