Tamna ljubav 💘 - ZAVRŠENA ✔

48.

Helena

Sedam mjeseci kasnije

Nakon tri mjeseca prestala sam brojati dane. Svaki dan je bio isti. Majka bi me obišla tri puta. Za doručak, ručak i večeru. Donijela mi je veliko ogledalo u koje sam se svaki dan gledala. Po tome sam mogla prepoznati da sam u osmom mjesecu trudnoće, ako ne devetom. Bojala sam se za svoje dijete jer još nijednom nisam otišla na pregled. Molila sam majku da me odvede samo da vidimo je li beba živa i zdrava, no ona je odbijala. Srce mi je bilo na mjestu kada bi me udarila iznutra javljajući mi da je tu. Da je živa i zdrava. Pitala sam se gdje je Thomas cijelo ovo vrijeme. Je li i dalje u Hrvatskoj ili je već odavno otišao za Ameriku? Pitala sam se tragaju li oni za mnom tamo vani? Sve to se motalo po mojoj glavi. Ali odgovora nigdje. Topla kupka uvečer bi me smirivala i pripremala za novi dan. Svaki udarac djeteta bi mi olakšao noć znajući da je dobro. Od onoga dana majku neprestano slušam kako me ne bi tukla. Kako ne bi naudila malenome. Ni sada, nakon osam mjeseci, ja ne znam nosim li dječaka ili djevojčicu. Mama me obišla za vrijeme ručka što znači da je oko jedan sat popodne. Neće se vratiti do osam navečer, a tada je vrijeme večere. Već sam se naviknula na ovakav život. Stekla sam tu neku svoju rutinu i zasad je okej. Mislila sam da će mi tako biti i danas, ali ovaj vražić u meni je to odlučio promijeniti. Ustala sam se s kreveta u namjeri da odem po jabuku koja se nalazila na stolu. No odjednom kao da nisam imala kontrolu nad mjehurom. Ispod mene se stvorila ogromna lokva. Na prvu sam pomislila da sam obavila malu nuždu, ali sam ubrzo shvatila da je to alarm za dolazi beba. Pukao mi je vodenjak i nisam znala što da radim. Uspaničila sam se. Došla sam do kade, te sam pustila vodu da teče. Skinula sam spavačicu koju sam imala na sebi i gaće skupa s njom. Obgrlila sam trbuh rukama.

„Baš si sada odlučila izaći, ha?“ Našalim se. Moram nekako održati zdravi razum. Kada se polako punila, a kad se napunila s toplom vodom olakšavajuće sam ušla u nju. Legla sam i pustila sam da me topla voda smiri. Uravnoteženo sam disala pokušavajući ne misliti previše na činjenicu da ću svaki čas roditi. A mislila sam da će on biti pored mene kada taj trenutak dođe. Mislila sam kako ću se probuditi usred noći i shvatiti da je beba na putu za van, zatim bi zajedno otišli u bolnicu. Spremili bi me u sobu u kojoj bi me on smirivao dok ne bi došao tren za tiskanje. A kada bi došao taj bolan trenutak on bi bio pored mene čvrsto me držeći za ruku. No to se nije tako odigralo. Nisam nikada mislila da će me vlastita majka oteti i držati u podrumu više od pola godine. Ali takav je život. Nikada ne znaš što te čeka iza ugla. Nikada ne znaš kome možeš vjerovati, ali ja sam otkrila da njemu mogu vjerovati. No mogu li mu vjerovati da će me on izbaviti odavde, da nije odustao od potrage za mnom ili se već pomirio s činjenicom da smo daleko iz zemlje ili ispod nje? Pitanje je.. je li on, uopće, još ovdje? Moli li se i čeka li da iskočim od nekuda? Ukočim se u jednom položaju primivši se rukama za rub kade kako bih se okrenula, ali nagla bol u trbuhu me spriječi.

„Ah.“ Zarežim. Počelo se micati. Možda čak i izlaziti. Stisnem zube, te izađem iz kade. Uzmem ručnik s kojim obgrlim svoje izmoreno tijelo. Dođem do vrata. Počnem kucati. „Mama! Mama, čuješ li me!? Rađam, mama!!“

Kucanje se pretvorilo u lupanje. Umorna prestanem kucati. Naslonim dlan na vrata. Prislonim lice na njih čekajući mamine korake. Ali koracima ni traga. Teško uzdahnem. Dođem do ormara u namjeri da si obučem novu spavaćicu. Legnem na krevet. Bolovi su utihnuli. Kao što su oni utihnuli tako sam ja polako utonula u san. Iz kratkog sna su me trgnuli trudovi. Oni pravi jaki trudovi. Nekako sam se ustala, te ponovno došla do vrata.

„Mama!! Mama, znam da si tamo!“ Lupala sam i vikala, ali odgovora nije bilo nigdje. Otpuhnem. Dogegam se do kreveta podižući spavaćicu do grudiju.

„Ništa, morat ćemo same surađivati.“ Kleknem pored kreveta. Laktove naslonim na udobni madrac kreveta. Počnem tiskati. Bol je bila prisutna. Ona me probudila. Vikala je da se probudim i izguram ovo sama. Bol me činila živom.

„Ah.“ Zarežim. Znoj me oblio. Pokušavala sam uravnotežiti disanje. Ustala sam se, te sam se nekako dogegala do stola gdje je bio nož. Vratila sam se do kreveta s nožem. Legla sam na krevet, a nož sam odložila sa strane. Ponovno sam počela tiskati. Tiskala sam i vrištala sat vremena, ako ne i duže. Čekala sam da me netko čuje i dođe po mene. Čekala sam nekoga da mi pomogne, ali nitko se nije odazvao. Rađala sam sama. Dvadesetogodišnjakinja rađa sama u podrumu svoje majke. Ne znam što bih trebala raditi i radim li ispravno ono što radim. Znoj je klizio mojim čelom, nosom, vratom. Stiskala sam spavaćicu koju sam podignula do svojih grudiju zamišljajući da držim njegovu ruku. Žmirila sam zamišljajući njega pored mene. I da odmah kažem, bilo mi je tisuću puta lakše. Sve je uvijek lakše s njime. Uvijek je lakše kada s nekim dijeliš apsolutno sve. Lakše je kada dijelite ljubav, sreću, a i bol. Nije dobro kada to sve držite u sebi i sami proživljavate svoju patnju. Dijelite je s nekime bar u mislima. Olakšajte sebi. Kao što sam ja sebi. Nisam htjela otvoriti oči sve dok nisam začula plač. To mi je bio znak da moram otvoriti oči. A kada sam ih otvorila između svojih nogu ugledala sam maleno krhko stvorenje. Stvorenje koje treba puno tople ljubavi. Uzela sam nož nagnuvši se drhtavo do svojih nogu. Pružila sam lijevu ruku do pupčane vrpce. Primila sam je među svoje prste, te sam je drugom rukom prerezala. Bacim nož na pod. Napnem se još malo kako bih primila svoje malo stvorenje. Nježno ga primim pod svoje ruke. Uplašena da ga ne ozlijedim vratim se u prvobitni položaj. Naslonim se na jastuk.

„Tata je imao pravo kada je rekao da ćeš biti njegova princeza.“ Zadovoljno progovorim stavljajući je pored svoga srca kako bih umirila njezin plač. Čula sam da djeca čim čuju majčino srce odmah se umire. Uzmem plahtu koja se nalazila pored mene, te je omotam u nju. Krv je bila posvuda. Po krevetu, po meni, ali očito su takve stvari normalne kada se rađa u ovakvim okolnostima. Divila sam se ovome čudu dosta dugo. Čim sam je primila sva bol je nestala. Naglo otključavanje vrata me trgnulo iz transa. Odmaknula sam pogled sa svoje kćerkice na svoju majku koja me u čuđenju gledala kako ležim u krevetu dok u naručju držim novorođenče.

„Kako se ovo uspjelo dogoditi u jednom popodnevu?“ Skrenem pogled na svoju kćer smiješeći se. Mama napravi par koraka do mene. Stajala je iznad mene promatrajući nas. „Drago mi je što ste imale svoj trenutak, ali sada je vrijeme da mala ide.“ Preplašeno podignem pogled prema mami koja je držala veliki smiješak na licu. „Hajde, daj mi je!“ Pružila je ruke, a ja sam malenu odmaknula od nje što sam dalje mogla.

„Ne!“

„Nisam te ništa pitala, Helena!!“ Odbrusi mi. Povuče me za ruke i istrgne malenu iz naručja. Počela je plakati. Njezini jecaji su me boljeli najviše nego išta do sada.

„Ne, mama, ne!! Vrati mi je!!“ Trčala je prema gore ne zaustavljajući se. Koliko god me boljelo, majčinski instinkt je u meni vrištao da trčim za njima. Nekako sam se ustala iz kreveta, te sam došla do vrata. Kada sam pogledala gore i ugledala mnoštvo stepenica skoro sam se srušila. Ali znala sam da se moram popeti. Krenula sam polako i nekako sam došla do kraja. Mami nije bilo ni traga. Došla sam do kućnog telefona kako bih okrenula policijski broj. Uspjela sam im reći da sam oteta i gdje se nalazim, a onda sam se onesvijestila vjerojatno zbog gubitka krvi. No nisam se puno brinula jer sam znala da sam uspjela pobjeći od svog neprijatelja. Svoje majke.