Love actually » h.s.

Chapter 16.

Ellie's P.O.V.

..jutro..

Budi me užasna glavobolja, glava mi pulsira. Osjećam se kao da mi slon trenutačno sjedi na glavi. Stavila sam ruke na glavu dok u jastuk mumljam "Nikada više neću piti alkohol, niti se napiti.", i tako moje prvo pijanstvo postaje i moje najvjerojatnije zadnje.

Podignem glavu malo sa jastuka, tek toliko da mogu otvoriti oči. Čim otvorim oči ugledam svoju sobu,  i pitam se kako sam ja dospjela tu. Od sinoć, znači druženje sa Harryem, svega se sjećam ali se ne mogu sjetiti kakao sam dospjela u svoju sobu. Žalim što sam otvorila oči. Svijetlost probija kroz zavjese i osvjetljava veći dio moga kreveta.

Polako se dižem iz kreveta pri čemu osjećam snažnu vrtoglavicu, te se ponovno vraćam u sjedeći položaj.

Kada je vrtoglavica prošla, ponovno ustajem na svoje noge, pri čemu zamjećujem da sam u svojoj pidžami. Koji vrag? Pa tko me je presvukao sinoć, ni toga se ne sjećam. Ma krasno.

Ulaskom u kupaonicu gledam se u ogledalo. Izgledam kao strašilo, maskara mi je razmazana, pudera više i nema na mome licu pa se zato vide moji ogromni podočnjaci. Samo se pitam gdje je završio. Nadam se da nije na jastuku.

Namještam toplu vodu u tuš kabini. Skidam pidžamu i donji veš te ulazim u tuš kabinu. Kada završim sa tuširanjem obavljam preostalu higijenu.

Kosu ću pustiti da se suši prirodnim putem, ne želim da mi se kosa ošteti fenom ili peglom za kosu. I na kraju ju vežem u pletenicu i tako ću je ostaviti da se osuši.

Izlazim iz sobe i spuštam se lagano stepenicama. Za svaki slučaj. Glava mi još uvijek kao da želi eksplodirati.

Ulaskom u dnevni boravak na glas pitam "Ima koga kod kuće?", za svaki slučaj odlazim do kuhinje i uvjerim se da nema nikoga, "Sva sreća pa mi nitko neće zujati oko glave!" rekla sam sama sebi i sjela na barsku stolac te naslonila glavu na radnu površinu od bolova u glavi.

 Odlučila sam potražiti tablete protiv bolova, zapravo bilo što protiv bolova. Samo da što prije prođe ova užasno neizdrživa glavobolja. No od tableta nema ni traga ni glasa (to se tako kaže, zar ne?), pa sam odlučila mami poslati poruku.

Za mamu: "Mama znaš li ti gdje stoje tablete protiv glavobolje?"

Nije prošla ni minuta, već mi mobitel pišti i obavještava me da mi je stigla poruka. A ja što prije želim ugasiti daj nepodnošljivi zvuk, bar za sada i za moju glavu.

Od mame: "U ladici do frižidera, ispod ladice u kojoj stoji pribor za jelo."

Ali to nije sve, nakon par sekundi stiže još jedna poruka od mame, koju, doduše nisam znala da tako treba učiniti:

Od mame: "Ali ju nemoj piti na prazan želudac, pojedi nešto prije."

Vadim žitarice iz jedne od brojnih ladica i sipam malo u zdjelicu te dodajem malo mlijeka. Ne mogu jesti rano ujutro, osim kada moram. A to je danas.

Kada pojedem svoje žitarice za koje su mi trebali punih deset minuta, duže nego inače. Jer sam osjećala kao da ću svako malo povratiti. Natočila sam puno vode u staklenu čašu, koliko je stalo naravno. Te uzela crvenu kutijicu iz ladice, na kojoj piše Nurofen- za bolove i glavobolju.

Kada sam popila tabletu uz punu čašu vode, kako piše na uputama. Da čitala sam ih, ja mislim da sam jedna od rijetkih osoba koje čitaju upute. Ali što ću želim biti sigurna.

Legla sam na kauč, koji je za čudo udoban. Uzela sam dekicu i pokrila se, nekako je hladno u kući ili se meni to samo čini.

*