Love actually » h.s.

Chapter 1.

Ellie's P.O.V.

"Ellie," začuo se ženski glas iz predvorja naše kuće. Mama me doziva već četvrti put, da već jednom krenemo. Selimo se, i to je poprilično naporno.

"Dolazim!" Viknem, spremajući posljednje stvari u kutije.

"Hajde požuri, zakasniti ćemo, zašto si uvijek tako spora?" Sad već moj glupi brat upada u moju sobu i to bez kucanja. A na vratima lijepo piše kucaj, zar on ne zna čitati ili? Uzimam prvu stvar koja mi dođe pod ruku i bacam na njega. A prvo što mi dođe pod ruke je knjiga, koju sam krenula staviti u kutiju među ostale knjige. 

Volim čitati, ja nisam jedna od onih cura koje se vole sređivati i izlaziti van. Dobro, možda tu i tamo, svi se vole zabavljati, pa tako i ja. Čovječe ako neću sada kada ću? U cvijetu mladosti sam, ovo su ipak najluđe godine.

"Kretenu, izlazi iz moje sobe, i da ubuduće kucaj!" Sad se već derem i gubim živce, sa Mattom je jako lako izgubiti živce. Ne bi se čudila da uskoro i poludim. Moram požuriti, da ne zakasnimo na aerodrom, jer je moj otac dobio premještaj na poslu. Sada moram napustiti ovaj sunčani Los Angeles za užurbani, krcati, čak i kišoviti London.

Bacam zadnji pogled na našu staru kuću i ulazim u automobil. Uđem u auto, i počnemo se polako udaljavati od naše, sada već stare kuće prema aerodrom u L.A. kako bi stigli novoj kući u Velikoj Britaniji.

-Flashback- 

"Stigla sam." Kažem malo glasnije kada uđem u kuću, usput izuvajući svoje bijele starke i ostavljam torbu na ormariću. 

"U dnevnom boravku smo, dođi trebamo razgovarati." Odgovorio mi otac. Pitam se o čemu trebamo razgovarati, sigurno je nešto jako važno, kada su ovo doba kod kuće.

"Evo me." Odgovaram im ulazeći u dnevni boravak i tamo ugledam majku, oca i brata kako sjede na kauču i o nečemu razgovaraju. Pretpostavljam o nečemu dosadnom, pošto Matt prevrče očima. Sjedam na kauč pored Matt'a.

"Ovako," počela je majka i pri tome je prvo pogledala u mene, a zatim u Matta pa nastavila "Vaš otac je dobio bolji posao." Odjednom ispuca, i nasmije se. 

"Oh, pa to je zaista super." Odgovara Matt ustajući sa kauča,  želeći pobjeći u svoju sobu, rijetko kada samo imali ovakve trenutke, pa je sve ovo pomalo čudno.

"Sjedaj dole Matt, još vam moramo nešto reći, što vam se vjerojatno neće svidjeti." Govori tata strogim glasom, on nikada nije strog. Sada me već plaše, što je to što nam se neće svidjeti. 

"Dobro?" Frkne nosem, "Samo požurite dogovorio sam se Willom da se nađemo kod njega." Kaže nezainteresirano, pa naravno, idu igrati igrica. A što drugo rade po cijele dane osim toga.

"Jeli ti što drugo znaš raditi osim biti sa Willom i igrati igrice?" Počinjem još jednu u nizu od naših svađi i prevrćem očima. Matt je krenuo nešto reći ali ga je prekinuo glas našega oca.

"Selimo se u London!" Izbezumljeno sam gledala čas u mamu čas u tatu, koji su očekivali naše reakcije. Sa jedne strane sam sretna, a sa druge tužna, što se selimo. Sretna sam što ću se maknuti od groznih ljudi iz ovoga grada koji samo misle na izgled, novac, slavu ili popularnost. A tužna sam zato što napuštam rodni grad u kojem sam provela svojih 18 godina života.

Iz razmišljanja me trgao glas mog brata, "Samo tako? Faks, prijatelji? Pa tu mi je sve!" Matt je izbezumljeno pričao. Da, Matt je bio jedan od popularnijih, ma gdje da dođe on će biti popularan i svidjeti će im se. Surova istina.

Dok sam ja čista suprotnost od njega. Tiha, mirna, povučena i nepopularna. Nitko ne bi rekao da smo povezani krvlju, i da imamo iste roditelje.

"Fakultet i školu će te nastaviti tamo. A o prijateljima da ne govorim, ne sviđaju mi se vaši prijatelji." Slažem se sa tatom bar u jednome. Prijatelji. Pa dobro, to se baš i ne može nazvati prijatelji.

"Što fali mojim prijateljima?" Matt je upitao uvrijeđeno. Njemu je dobro dok ga svi obožavaju, ne mareći o tome što drugi vide u njima. 

"Kao prvo pristojnost, a za ostalo trebam razmisliti kojim redom ću ih posložiti." Govorim uz zli osmjeh, Matt me pogleda poprijeko. 

"Ti mala šuti. Ne znaš ti ništa." Prevrće očima, vidno iznerviran sa time da se seli u drugu državu. Jebote, na drugi kontinent. Realnost me tek sada pukla u glavu.

"Matt, Ellie dosta je. Možete u svoje sobe i da vas nisam čula da se svađate." Moja majka, Michelle, zapovijedi pokazujući prema gore. Uvijek je tu da radi red, dok je tu moj otac koji svemu popušta.

-Back in present-

"...sa lijeve ili desne strane?" govorio je Matt nešto time prekidajući moje razmišljanje, kako se činilo meni je nešto govorio, a ja nisam baš obraćala pažnju jer sam imala slušalice u ušima i slušala svoju omiljenu pjesmu 'Give Your Heart a Break'.

"Ha? Meni si nešto pričao?" Govorim vadeći slušalice iz ušiju. Matt zatvori oči, i uzme duboki uzdah, te svoj pogled preusmjeri na mene.

"Pitao sam te sa koju ćeš strane sobu. Sa lijeve ili desne?" Pita uz prevrtanje očima.

"Kako to misliš sobu sa lijeve ili desne strane? Ja tebe uopće ne razumijem." Upitam ga, on baš voli komplicirati stvari. 

"Ti si stvarno glupa ili se praviš da si glupa?" Upita me, i podigne obrvu prema gore. Uputim mu ljutiti pogled. 

"Matt,-" pokušala sam doći do riječi i uputiti mu koju riječ u samoobrani i koju pogrdnu riječ upućenu njemu. Ali mi je Matt upao u riječ i nisam uspjela završiti rečenicu.

"Ako nisi shvatila to je bilo retoričko pitanje." Promumlja, "Ideš stepenicama na 2 kat i imaš lijevu stranu kata i desnu stranu kata. I sada ja tebe pitam koju ćeš stranu kata?" Objasni mi, i upita me pitanje koje ga isprva nisam slušala.

"Ček, što uopće ima na tim stranama kata?" Upitam ga, razmišljajući zašto ih nisam poslušala da idem vidjeti našu novu kuću prije 2 tjedna. 

"Pa, valjda soba, kupaonica i garderoba?" To je više zvučalo kao da on mene pitanje ili kao da nije siguran što govori? Kako god.

"Kakvi su pogledi iz soba?"

"Pa temeljom logike zaključuješ. London. Glavni grad Velike Britanije. Normalno da su sa svih strana kuće, zgrade." Ne mora značiti.

"Ugh, pa kako ću ja to znati nikada nisam bila u Londonu!" Stvarno, kako bih ja to trebala znati? Ti si očito iz kamenog doba. Šuti moja draga savjesti. Hvala.

"Ti nikada nisi čula za Internet? Google?'' Čekaj malo, moj 'dragi' brati i moja 'draga' savjest su se urotili protiv mene i pokušavaju me izluditi?

"Kako god, kada ćemo stići?" Odustajem od prepirke, ako se to tako može nazvati. Umorna sam od sedmosatnog leta, i neda mi se stvarno više ništa.

"Za nekih 20-ak minuta." Klimnula sam glavom kao znak da sam čula i vratila slušalice u uši. Glazba me opušta.

Nakon nekoga vremena auto se zaustavilo. Sigurno smo stigli. Bravo,tebi se treba uručiti nobelovu nagradu. Ugledala sam srednje veliku kuću krem boje sa ogromnim vrtom. Pri tome mislim na cvijeće, puno cvijeća.

Kuća iznutra je moderno uređena u crno-bijelom stilu 70-ih. Sigurno je moja majka 'imala' prste u uređenju ove kuće ipak je ona dizajnerica. Svi bi htjeli ovakvu modernu majku kao što je moja ali ne i ja. Zašto? Nikada nema vremena za tebe stalno je na poslovnim putovanjima i modnim revijama baš kao i moj tata. Ja ne znam kako njihov brak uopće još postoji kada se skoro ne viđaju.