Love actually » h.s.

Chapter 66.

"Love is pain. And we'll do it again."

Harry's P.O.V.

"Ja-" Krene govoriti, no sekundu nakon se zaustavi. Zbunjeno skupim obrve, a Ellie snažno uhvati moje podlaktice. Osjetim kako njezin stisak popušta, i u sljedećem trenutku gubi ravnotežu. Primim ju oko struka prije nego se njezino tijelo uspije susresti sa tlom.

"Ellie!" Dozivam je, i lagano prodrmam njezino sitno tijelo. Jednu ruku stavljam ispod njezinih nogu, a drugom joj čvrsto držim leđa. Uzimam ju u naručje i brzim korakom idem prema autu.

Koljenom ju pridržavam, dok slobodnom rukom uzimam ključeve i otključavam auto. Otvaram vrata i stavljam ju u ležeći položaj na zadnjem sjedištu. Trčećim korakom obilazim auto, i sjedam za vozačevo mjesto.

Okrećem ključ i palim auto, automatski stišćem gas. Svako malo se okrećem prema Ellie, koja još uvijek leži kako sam je i ostavio. U slobodnu ruku uzimam njezino zapešće i prstima mjerim puls. Pod kožom osjetim njezino slabiji bio.

Naglo se zaustavljam ispred bolnice, ne mareći da li sam dobro parkirao auto, da li će mi ga pauk odnesti ili ću dobiti kaznu. Hitro izlazim iz auta, i otvaram vrata, ponovno uzimajući Ellie u naručje.

Prema meni trči medicinska sestra, i pita me što je bilo dok mjeri Ellie puls na zapešću. "Ne znam. Samo je pala u nesvijest, trudna je." Brzo govorim, a ona traži da dovezu pomoćni krevet.

Stavljam Ellie na krevet, i sa njom ulaze u dizalo. Govoreći mi da ne mogu ići sa njima, ali da dođem na 4. kat gdje će doktor pregledati Ellie. Trčećim korakom idem uz stepenice, preskakujući po dvije - tri, samo da što prije dođem.

"Gdje su odvezli djevojku koja je na krevetu došla dizalom?" Upitam uspuhano ženu na recepciji, podigne svoj pogled sa računala na mene, te namjesti naočale koje su pale na vrh nosa.

"Što ste joj vi?" Upita me, "Zaručnik." Odgovorim, samo se nadam da još uvijek jesam.

"Ravno pa zadnji hodnik desno, sjednite u čekaonicu i čekajte kada se doktor pojavi." Kaže, zahvalim joj se na brzinu i okrenem. Te užurbanim korakom dođem do mjesta gdje mi je objasnila gdje se Ellie nalazi.

Počnem hodati hodnikom gore - dolje, te mi u glavu dođe da moram javiti Ellie'nim roditeljima. Kojima sada sigurno nisam više među dražim osobama na svijetu. Uzimam mobitel iz džepa, tipkajući Matt'ov broj. Mobitel stavljam na uho čekajući da se Matt javi.

"Što želiš Styles?" Javlja se Matt, u glasu mu mogu osjetiti ogorčenost. Gutam knedlu, tražeći prave riječi kako bi mu rekao da mu je sestra u bolnici.

"Matt," duboko uzdahnem, "Ellie se onesvijestila i sada je u bolnici." Kažem naslanjajući se na zid, te svoj pogled preusmjerim prema zidu sa obješenim par slika, i plakata kako se trudnice trebaju ponašati u trudnoći.

"Ne seri Styles, Ellie je u svojoj sobi." Sarkastično se nasmije Matt, zažmirim i glavu zabacim unatrag, susrećući se sa hladnim zidom. Koji šalje trnce niz moje tijelo, ali me nije briga. U ovome trenutku me je jedino briga za Ellie.

"Ne, nije." Kažem, "U bolnici je, ne bi se zezao sa tim stvarima." Nadodam, a sa druge strane ne čujem ništa osim brzih koraka koji lupaju od parket, i otvaranje vrata.

"Što se desilo?" Upita uplašeno, "Styles govori. Da li je ozbiljno?!" Prosikta kroz zube, te sa druge strane čujem zvuk ključeva i lupanje vrata.