Love actually » h.s.

Chapter 28.

Ellie's P.O.V.

Taksi stoji preko puta restorana, parkirano na parkiralištu Hotela. Pretrčavam cestu, nemam vremena tražiti pješački. Ulazim u taksi i stariji gospodin se okreće prema meni.

"Regent St., molim vas." Rekla sam ulicu gdje živim i taksist je klimnuo glavom, te upalio auto.

Srce mi lupa, pa rekla bih kao nikada do sada. Zašto sam onako reagirala? Zašto sam samo izjurila iz restorana? Možda zato što sam već jednom imala slomljeno srce, možda zato što sam već jednom bila razočarana u ljubav.

Bojim se. Bojim se da ću opet biti povrijeđena. Iako Harry nije kao Derek (Ako se ne sjećate, to je Ellin bivši.).

Harry je puno bolji i pažljiviji i čovjek sa povjerenjem i netko na koga se mogu osloniti. Čak, Harry je zgodniji od Derek'a, i što je smiješno Harry ima puno ljepše ime od Derek'a.

 

-Flashback-

Ulazim u Derek'ov stan, dao mi je ključ da mu mogu dolaziti kada god hoću. Danas nam je pet mjeseci veze, i ne znam kako smo to uspjeli kada se stalno svađamo pa mirimo i tako u krug.

"Derek!" viknula sam iz hodnika izuvajući svoje čizme usput ostavljajući kaput na vješalicu, a školsku torbu na pod pokraj vrata. "Derek! Gdje si?!" pozvala sam ga još jednom, jer znam da je kod kuće.

Zaputila sam se prema njegovoj sobi, vjerojatno spava. Nije izašao van, jer su mu cipele i kaput u hodniku.

Polako otvaram vrata njegove sobe, čujem čudne zvukove i osjećam ženski parfem pomiješan sa muškim + znoj. Nije valjda. Ne bi on meni to uradio. Zar ne?!

Šok. Kada sam skroz otvorila vrata imala sam što da vidim. Monika leži na Derek'u, i to goli. Pa možete zamisliti što su radili.

"Derek?! Monika?!" šapnem njihova imena, dovoljno glasnu da i oni čuju. Nestaje mi zraka, magli mi se ispred očiju. Samo da ne zaplačem ispred njih dvoje. Samo da me ne vide slomljenu.

"Ellie?" rekao je preplašeno Derek, "Dušo, što ti radiš ovdje?!" upitao je mucajući u nevjerici da stojim ispred njih, ispred moga bivše prijateljice i bivšeg dečka.

"Ništa. Apsolutno ništa." rekla sam duboko dišući. "Osim što nam je danas pet mjeseci veze, ništa." Rekla sam sarkastično okrećući se na peti krećući prema izlazu iz ovoga pakla.

"I da. Nastavite gdje ste stali. Nemojte da vam smetam." Dodala sam hodajući kroz hodnik. Pridržavajući se za zid da ne padnem, noge su mi se doslovno tresle.

 

-Back in present-

"Gospođice!" u razmišljanju me je prekinuo vozač taksija. "Stigli smo." rekao je ljubazno na što sam klimnula glavom u potrazi za mojom torbicom.

"Oh, oprostite." ispričala sam se na zadržavanju, "Izvolite." pružila sam mu novac i izašla iz taksija. Hodam kroz ulicu u kojoj živim, promatrajući je kako izgleda po noći. Vjetar lagano puše i igra se sa mojom kosom.

Otključavam kuću, skidam štikle ostavljajući ih pored vrata. Uzimam krajeve haljine prema gore te se penjem stepenicama do moje sobe.

Bacam se na krevet, umorna sam od svega. Posežem za torbicom vadeći mobitel iz nje. Nadajući se da li imam nekakve poruke od određenih osoba, ali ne.

Stvarno sam glupa, trebala sam ostati tamo i razgovarati sa Harry'em. Ruka mi sama poseže prema ikoni na kojoj piše kontakti. Pažljivo dolazim do slova H, stišćem ime Hazzy, to sve radim nesvjesno. No brzo stišćem crveno dugme i prekidam poziv, stvarno sam glupa.