Love actually » h.s.

Chapter 75.

"Sometimes I push you away, 'cause I need you to pull me closer."

Ellie's P.O.V.

"Skoro je ubio jednog čovjeka." Ostanem zatečena, kada ove riječi spadnu sa maminih usana. Gledam blijedo u nju, ne vjerujući što je upravo izustila.

"Jesi li ti svjesna, kakve su to optužbe koje ti pričaš?" Upitam ju, pokušavajući smiriti svoje, sada uzburkane misli. Zakoluta očima, i pogleda me značajno.

"Da," zakriči, "Nikada ne bih tako nekoga optužila lažno, pogotovo vlastitog sina." Kaže, te frkne nosom, vidno ne zadovoljna time što joj ne vjerujem.

"Veliki pomak, nazvala si me svojim sinom nakon više od 11 godina." Upetlja se Thomas, koji ljuto gleda u mamu. Ruke su mu prekrižene na prsima, koje se ubrzanim tempom podižu i spuštaju.

"Thomas, ti si uvijek bio i ostao naš sin. Uradili smo što je najbolje za tebe." Kaže otac, koji mu je glas znatno blaži nego prije nekoliko minuta.

"Prestani te," promumlja i rukama prođe po licu. "Da vam je toliko stalo do mene, potrudili bi ste se saznati istinu, a ne odmah me optužiti." Kaže, gledajući prema prozoru.

"Što bi to trebalo značiti?" Upita zbunjeno mama, ovo ne može biti stvarno. Ovo je kao u nekoj sapunici, ili nekakav loš san. Samo se želim vratiti u stvarnost, ili probuditi pa da sve bude kao prije.

"Jeste li ikada pomislili, kojim slučajem, da ja uopće nisam kriv?" Upita Thomas, polako se okrećući na petama i pogleda u njih. Stavi ruke u džepove, i ljutito ih pogleda. "Naravno da niste." Preokrene očima.

"Pojasni Thomas, nemoj govoriti u šiframa." Začuje se glas moje oca, kao je podjednako zbunjen kao i svi u ovoj prostoriji.

"Namjestili su mi," kaže nakon nekoliko minuta tišine, "Mark je skoro ubio čovjek, i podmetnuo moje otiske i pozvao policiju. Ja čak tu noć nisam bio u gradu." Kaže, a glas mu je ostao smiren, začudo.

"Da baš," promumlja mama ispod daha, na što ju tata pogled ubojitim pogledom. "Mitchell," kroz zube prosikta, klimajući glavom lijevo desno.

Thomas' P.O.V.

"Zašto si šutio o tome?" Upita me Harry, koji se po prvi puta petlja u našu svađu. Slegnem ramenima, i malo razmislim o mojem odgovoru.

"Ne bi vrijedilo, kao da bi mi vjerovali." Kažem iskreno, jer takva je istina, i tako je bilo.

[Povratak u prošlost unatrag 11 godina]

"Ali mama, tata morate mi vjerovati. Nisam ja k-" krenem se opravdavati, dok gledam kako njih dvoje hodaju gore - dolje po prostoriji u kojoj me ispituju.

"Ma nemoj!" Drekne mama, hvatajući se za glavu. "Gdje li sam samo pogriješila u tvojem odgoju?" Upita sama sebe, zastane, a ja imam pogled na njezina leđa.

"Koji je vaš problem?" Upitam ih, "Zašto me ne želite makar saslušati?" Sada sam ja taj koji povisi glas na njih, dok pokušavam ublažiti bol od lisca na mojim zapešćima.

"Thomas," odjednom se okrene i uperi prstom u mene, "Izvući ćemo te odavde, a onda ideš u Veliku Britaniju. Daleko odavde." Kaže kroz zube, potpuno ignorirajući moje pitanje.