Love actually » h.s.

Chapter 63.

"I love you and just because we broke up doesn't mean I could just turn it off like that." 

Louis' P.O.V.

"Jebote Harry, što si učinio?" Viknuo sam kada sam banuo u njegov stan, ali uslijedi potpuni šok kada kročim u njegov dnevni boravak. Stakla, i namještaja je posvuda. "Što se ovdje desilo?" Promumljam više za sebe, tražeći u ovom neredu smeđe kovrče.

"Odlazi Louis," viče promukli glas, koji dolazi iz kuhinje. Dođem do kuhinje i ugledam Harry'a koji sjedi za šankom, i drži čvrsto prstima neuredne kovrče. "Jebeno odlazi, ne želim nikoga sada." Promumlja, gledajući u pod.

"Kako si mogao Harry?" Upitam ga, ignorirajući njegov zahtjev da otiđem. "Prekršio si obećanje da je nećeš povrijediti." Vičem na njega, te ga primam za remena okrećući ga prema meni, da se gledamo licem u lice.

"Misliš da je meni lako?" Drekne se, i napokon svoj pogled usmjeri prema meni. Izgleda tako neuredno, raščupana kosa, nabrekle crvene oči koje više nisu zelene i koje ne sjaju srećom.

"Povrijedio sam ženu kojoj sam dao svoje srce, za koju sam se trebao oženiti kroz par mjeseci, sa kojom bi trebao imati dijete. Uništio sam sve. Ona me mrzi, koji sam ja idiot." Ponovno mi okrene leđa, i nagne se preko šanka i uzme bocu smećkaste tekućine, viski.

"I tugu ćeš utapati u alkoholu?" Upitam ga, i otmem bocu iz njegovih ruku i cijeli sadržaj istresem u sudoper. "Tako ćeš bježati od problema?" Stanem ispred njega, a on ni jednu moju riječ ne doživljava.

"Louis," promumlja Harry, "Ostavi me na miru." Kaže i digne se i odšeta iz kuhinje, ostavim praznu bocu na kuhinjskom pultu, i odlučim slijediti Harry'a. Vrata njegove sobe su blago odškrinuta, te ih ja otvorim do kraja. Potrbuške na krevetu leži Harry, sa glavom u jastuku.

"Samo želim zaspati i nikada se ne probuditi." Promumlja u jastuku, dok mu glas drhti. "Odlazi Louis, želim biti sam. Zar nisi shvatio?" Vikne, no nije se tako jako čulo, jer viče u jastuk.

"Zar ćeš stalno gurati ljude koji ti žele dobro od sebe?" Upitam ga, "Kojima je stalo do tebe?" Upitam ga ponovno, kada shvatim da neću dobiti odgovor na prvo, a kako izgleda ni na drugo pitanje.

"Louis," udahne duboko, "Molim te samo otiđi." Odlučim mu udovoljiti, no prije nego prijeđem prag njegove sobe, poručim mu, "Ako trebaš bilo što znaš gdje sam, ili bilo tko od dečkiju." Kažem, i prije nego uspije odgovoriti, ako je uopće kanio odgovoriti, napustim njegovu sobu i ubrzo stan.

Ellie's P.O.V.

Pokušavam zaspati, no ne ide, Grace'ine riječi mi se motaju po glavi. Još više se zašuškam u deku, pokušavajući otjerati slike iz moje glave. Odjednom mi na pamet padnu dokazi o kojima je Grace govorila. Gdje su?

Naglo se ustanem, maknem pokrivač sa sebe, te položim svoje bose noge na hladan parket. Uskoro mračnu sobu donekle osvijetli svijetlo lampe na noćnom ormariću.

Pažljivo siđem stepenicama u dnevni boravak, pazeći da ne proizvodim bilo kakve zvukove. Upalim svijetlo u dnevnom boravku, što me natjera da par puta trepnem kako bi se privikla na ogromnu svijetlost.

Dođem do stolića u boravku, i prekopavam po časopisima na njemu, no ništa. Podignem pogled, razmišljajući gdje bi to pismo mogli staviti. Moj pogled se zaključi na pismima, i računima na regalu.

Pažljivo listam pisma ne bi li ugledala svoje ime na njemu, i evo ga. Lijepim i čitkim rukopisom, na bijeloj kuverti piše Ellie Wilson. Vratim natrag sva pisma i požurim se prema svojoj sobi.