Prije no što je shvatila da je zaspala, prvi taktovi Silenteove "Terce na tišinu" obavijestili su je da je vrijeme za buđenje, a ranojutarnje sunce bezobzirno je osvjetlilo sobu nemilice spalivši njene prepadnute vjeđe i podsjetivši njeno lijeno dupe da je krajnje vrijeme da se odlijepi od postelje.
Osovivši se na noge izgubila je "vreću za krumpire" koja joj je poslužila umjesto spavaćice. Sagnula se i podignula donji dio trenirke koji joj je njen novi stanodavac tako "ljubazno" ustupio. Skupocjenu Adidasovu trenerku inače si ne bi mogla priuštiti ni za tjelesni, a kamoli za spavanje.
Morala se prisiliti izdržati još jedan novi školski tjedan. Bila je vrlo dobra učenica, ali nesretni splet okolnosti koji je pogodio njenu obitelj u proteklih godinu dana, razorio joj je volju za životom, a učenje joj je bilo posljednje na listi prioriteta.
Njen odraz u ogledalu podsjetio ju je da Marijana još uvijek nije dovezla njene stvari iako ju je već nekoliko puta podsjetila da to učini čim prije. Stegnuvši najuže što je mogla "vreću "oko struka kako ju ne bi ponovno izgubila, u mislima se pripremala za suočavanje sa svojim krajnje neobičnim novim sustanarima.
Otvorivši vrata sobe začula je režanje očito i jutros 'dobro' raspoloženog domaćina. Njegov pogled najprije je u njoj izazvao želju za bijegom, ali kada je shvatila je njegova ogromna pojava nadvisuje za cijelu glavu i da joj je jedini izlaz skok kroz prozor, prisilila se da ga ljubazno pozdravi.
"Dobro jutro..." Jedva protisne i ne iznenadi se kad ne dobije odgovor. Pomakne se u stranu, uzme njen kovčeg i prenese ga preko praga hladnokrvno izjavivši.
"Tvoja prijateljica... Marijana, donijela ti je stvari... čeka te u blagovaonici." Okrenuvši se na peti, ponovno bez pozdrava napusti njenu sobu, a ona nije mogla da se ne zapita što je to dovraga nagnalo njenog oca da je ostavi baš na milost i nemilost ove zvijeri.
Zar na cijeloj planeti nije poznavao nikog uljudnijeg kome bi ju mogao povjeriti?
Zgrabivši kovčeg dohvatila je prvo što joj se našlo pod rukom te se žurno krenula presvući.
Na brzinu se našminkala i raščešljala svoju dugu valovitu kosu boje mahagonija pustivši je da slobodno pleše preko njenih leđa. Kosa je bila ono što je najviše voljela na sebi. Razlog je bio taj što ju je nasljedila od majke, baš kao i krupne, vesele oči boje kestena, koje su njezinu vrckavu narav još više dovodile do izražaja. Pogledavši na sat, brzinom jurećeg vlaka zgrabila je torbu s knjigama i napokon se pokrenula.
U blagovaonici je zatekla Marijanu kako neumorno pokušava potaknuti Danijela na komunikaciju dok ih je Katarina oblijetala poslužujući doručak.
"- Dobro jutro, draga!" Pozdravila ju je Marijana, razdragano joj poletjevši u zagrljaj. Bože kako je bila sretna što ju vidi. Mislila je da nikada više neće osjetiti toplinu ljudskog osmijeha.
"-Kava samo što nije... ili biste možda radije popile čaj?" Upitala ih je Katarina zaneseno skakućući oko njih.
"- Hvala, ali već kasnimo!" Povikale su u glas što ih je još jednom podsjetilo kako možda previše vremena provode zajedno.
"- Trebaš znati da ću danas doći u tvoju školu... znaš da sam, dok je tvoj otac odsutan ja tvoja zakonska skrbnica. Tvoja razrednica sinoć me pozvala na upoznavanje i razgovor."
Obznanila je Katarina na što je Sandra pocrvenjela od glave do pete. Nije se još niti raspakirala, a ovi neznanci će se već morati rumenjeti zbog nje na "roditeljskim sastancima".
"- Sigurni ste da morate ići odmah danas? Možda bi bilo bolje da pričekate dok se malo prilagodimo?" Pokušala ju je razuvjeriti, no Katarina se nije dala smesti.
"- Naravno da moram zlato, obećala sam tvome ocu da ću se brinuti za tebe dok njega nema, a ja svoja obećanja održavam, uostalom, tvoja razrednica očekuje da ću je danas posjetiti."
Super, pohiti onda brzo po dobre vijesti... Sandra progunđa u sebi... Vidjet ćemo kada ćeš opet smoći snage priznati nekome da me zastupaš...
...
Nakon zadnjeg sata uputila se s prijateljicama prema izlazu. Kada su stigle do automobila čula je kako je netko doziva sa suprotne strane parkinga.
Mahnuvši rukom Katarina joj je obznanila svoju poziciju. Zaškrgutavši zubima Sandra se pozdravi s curama i krene u suprotnom smjeru. Nije smogla snage ni pogledati nesretnu ženu u oči.
"- Upravo se vraćam od tvoje razrednice...pretpostavljam da otprilike znaš kako je to prošlo." Sandra otpuhne i dalje ne podižući pogled.
Otvorivši joj stražnja vrata crne Opel Insignie, Katarina je nastavila: " - Jasno mi je kroz što si prošla i zato ti nemam pravo prigovarati, ali isto tako tebi mora biti jasno da moraš nastaviti sa svojim životom i obvezama... ne želim ti držati propovijedi - procijedila je dok je zakopčavala sigurnosni pojas na suvozačkom sjedalu- ali ovo ti je zadnje srednjoškolsko polugodište i vrijeme je da se trgneš, a mi ćemo ti u tome pomoći. Je li tako Danijel?"
Pljesnula ga je po ramenu što je bio znak očekivanja potvrdnog odgovora.
"- Trenutno najgore stojiš sa matematikom... nastavila je sa obraćanjem Sandri, nakon što je Danijel glatko izignorirao svaki njezin poziv na potporu... ali znaš što?"
Nije odustajala. " - O tome ne moraš brinuti jer sada imaš nekoga tko će vrlo rado podijeliti svoje znanje s tobom, je li tako Danijel?"
"- Ti ... mora da se šališ?" On zasikće, dok Sandri još uvijek nije bilo jasno što je Katarina pod time mislila. To se promijenilo kada se susrela s njenim nasmiješnim odrazom u retrovizoru.
"- Danijel je uvijek bio odlikaš, a matematika mu je bila nadraži predmet..."
YOU ARE READING
OŽILJAK (završena)
Romance17 - godišnju Sandru otac ostavlja na brigu svojoj prijateljici kako bi mogao poći raditi u Afganistan da ih izvuče iz dugova u koje su upali zbog troškova liječenja njene majke. Sandra dolazi u kuću obitelji koja je na lošem glasu. Očeva poznanica...
