OŽILJAK (završena)

Žig krivnje

.

Osjetila je kako joj tijelo preplavljuju nervoza i nelagoda. Uputivši joj ohrabrujući smješak teška koraka je krenuo ispred nje, a ona mu se maksimalno približila privukavši njegovu ruku u stisak. Njegove kretnje odavale su napetost, a ukočeni stisak ruke potaknuo ju je da mu svojim, čvršćim pruži podršku. Nije smogla dovoljno hrabrosti ni da ga pita o čemu se radi.

Tiha, sterilna unutrašnjost klinike dodatno je rasplamsala njezinu nervozu. Nakon što je kratko popričao sa medicinskom sestrom na recepciji, ona se posavjetovala sa kolegicom koja im je kimnula govoreći nešto što Sandra od preglasnog bubnjanja srca u glavi nije najjasnije razumjela, sve što je uspjela razabrati bile su riječi kojima ih je zamolila da je slijede.

Vrata ispred kojih su se zaustavili bila su označena brojem 17. Nakon što ih je zamolila da pričekaju, sestra je nestala iza njih.

Nekoliko trenutaka poslije njezina ljupka pojava na izlazu im je rukom naznačila da mogu ući. Uslijedio je trenutak oklijevanja nakon kojeg je Danijel usporena koraka ušetao u sobu, a ona ga je oprezno pratila. U sobi su se nalazila 3 kreveta od kojih su 2 bila zauzeta.

Promotrivši obojicu, pogled joj je zapeo na pacijentu koji je ležao na krevetu do prozora. Neočekivano prepoznavanje u njoj je pokrenulo različite osjećaje. Muškarac spokojnog lica kojeg je preko nosa i usta prekrivala maska koja mu je omogućavala disanje izgledao je jednako kao na fotografiji.

Tek je pokoja bora kraj njegovih očiju i nekoliko srebrenih pramenova na njegovoj plavoj kosi ukazivalo na to da se nalazi u pedesetim godinama života.

Kada je konačno skrenula zabezeknuti pogled s njega primjetila je da se Danijel smjestio na trosjedu kraj prozora, držeći u ruci sliku koju mu je dala. Zauzevši mjesto kraj njega, rukama je nervozno potapšala koljena prije nego mu se obratila.

„ - Tvoj otac... mislila sam da je..." Zastala je protrljavši čelo u nastojanju pronalaska pravih riječi, no niti jedna joj se u ovom trenutku nije učinila dovoljno prikladnom.

„ - Nije mrtav, ali ja ne vidim razliku...Pluća su mu trajno oštećena... ovakav je otkad..." samo nakratko ostavši bez glasa, nastavio je.

"Bilo mu je 45 godina, mi... imali smo tu tradiciju da bi za svaku njihovu godišnjicu braka odlazili u vikendicu izvan Zagreba... tog proljeća slavili su dvadesetu..." Čvrsto je stisnuo čeljust kako bi zauzdao smješak koji mu je preletio licem.

Palcem pomilovavši njezin obris na slici, krenuo je s objašnjenjem. „ - Moja majka imala je 38 godina..."

Klizeći prstom s jednog obrisa na drugi, nastavio je. „Laura je nekoliko dana prije proslavila 19. rođendan, a Martina nije ni dočekala 18..." Glas mu se prekinuo.

„ - Danijel ako ti je teško pričati o tome zbilja ne..." Ispustivši sliku na trosjed, dlanom je prešao preko usta i dohvativši njezinu ruku, nastavio dubljim glasom.

„Mihael i ja nastavili smo sa slavljem u dnevnom boravku nakon što su svi otišli spavati. Inače nam otac ne bi odobrio niti kap alkohola, ali te večeri nam se čak i pridružio... prokletnici..." Pročistio je grlo.

"Odjednom se kućom prolomilo vrištanje...vatra se pojavila niotkud... dim... mnoštvo gustog crnog dima. Pogled na buktinju izazvao je u meni osjećaj otriježnjenosti... ali to je bio samo jebeni osjećaj... kada sam pokušao ustati sve što sam postigao bilo je teturanje do drugog kauča. Tada sam čuo Mihaelov poziv upomoć. Naš otac ležao je u nesvijesti kraj kamina. Zajedničkim snagama uspjeli smo ga nekako izvući pred kuću... a njih... tamo ih nije bilo." teško je izdahnuo.