OŽILJAK (završena)

Pravila igre

Sandra je dugo tumarala gradom uporno odgađajući odlazak kući. Kada joj se napokon odvažila približiti zastala je nesigurno. Stezanje u grlu bivalo je sve snažnije. Pokušala je definirati osjećaj koji ju je obuzeo. Neodlučnost je u korijenu sjekla njezine korake spriječavajući je da uđe. Uhvatila je gvozdenu kvaku. Nepripadnost. Da. To je ono što osjeća. Snažno je gurnula teška vrata. Kada ih je zatvorila naslonila se na njih i pogledom obuhvatila dvokatnicu koja se nadvijala nad njom. Rajski vrt je morao izgledati slično ovome koji je okruživao njezino mjesto boravka u protekla tri mjeseca. Zumbuli, narcisi, tulipani, frezije, maćuhice... mogla je nabrajati u nedogled. Bezbroj sorti obojili su ga svojom ljepotom pokazujući čarobnu draž proljeća. „-Nije li predivno?"

Katarina ju je trgnula iz misli. „Bože! Nisam te čula..." pojasnila je svoj nagli trzaj i stavila ruku na uzlupano srce. „Da, uistinu je predivno, čarobno rekla bih." Katarina je ponosno prekrižila ruke. „-Trud se uvijek isplati, a zadovoljstvo je najveća nagrada koju za njega možeš dobiti." Ustvrdila je sanjiva izraza na licu, zatim se sagnula i ubrala jedan od predivnih žutih narcisa koji su krasili puteljak do ulaznih vrata. Udahnula je njegov nježni miris i nasmiješila se „Najdraži su mi... zato što su vjerni, uporni... čak i kada drugo cvijeće ne uspije oni se izbore za svoj život. Iako u njih ulažem minimalan napor uvijek prvi izniknu i svake godine me zahvalno počaste svojom ljepotom. Ništa ne može uveseliti tmuran ranoproljetni dan poput njihova veselog žutila. Podsjećaju me na ljude vedra duha koji usprkos svim nedaćama koje ih snađu, ne skidaju osmijeh slica i uvijek su spremni na pomoć... sjetno je uzdahnula i ponovno prinijela cvijet licu. „A ti?" Sandra ju je upitno pogledala. „Kada bih te upitala da izabereš samo jedan cvijet iz ovog vrta za koji bi se odlučila?"

Zamišljeno je skrenula pogled s Katarine i zaustavila ga na grmu koji se uzdizao uz stup kuće. Onom koji joj je oduzeo dah čim se doselila. Zabranjeni cvijet. I dalje je bio najljepši... „Ruže su mi oduvijek najdraže, nemam poseban razlog zašto je tome tako..." Suho je objasnila.          „- Danijelov cvijet... podsjeća me na njegov karakter. Od svih ovih cvijetova ona iziskuje najviše truda i ljubavi, ali zato se odužuje svojom bajkovitom ljepotom... Kada je primjetila da razgovor poprima dvosmislen karakter nelagodno je ugurala ruke u džepove svoje jakne i skrenula pogled s Katarine. Ona joj se približila i dlanove joj položila na nadlaktice.

„To doduše opisuje i tvoj karakter, ulažeš neopisivo mnogo truda u sve što dotakneš i zato se ne moraš bojati neuspjeha." Pogledala ju je smeteno. Što joj to ona predlaže? Da ne odustaje od Danijela? Da se i dalje bori za njega jer će na kraju njezin trud polučiti uspjeh? Kako da ne, kao da joj već nije bilo dovoljno poniženja od strane njegove bezćutnosti. Izvukla je ruke iz džepova i započela s protuargumentom.

„-Da, ali unatoč svom trudu koji u njih uložiš i koliko god im pažnje posvetiš neće te poštedjeti svoga obrambenog žara, opeći će te kao neznanca...bahato i nezahvalno." Usmjerila je pogled prema ruži iznad koje se nalazio balkon i prozor Danijelove sobe. „Mene je ova ruža već jednom ubola i nemam namjeru ponovno je dodirnuti." Zaključila je. Katarina joj se nevoljko osmjehnula i oborila glavu. Uzvratila joj je sličnom grimasom i krenula put svoje sobe.

Nered je bio mezahvalna riječ za trenutno stanje te prostorije. Dok je u namjeri da zatvori balkonska vrata prelazila preko sobe zapinjala je o posteljinu i maramice koje su prekrivale pod. Pokupila ih je osjećavši gorčinu zbog razloga iz kojeg ih je jučer napunila suzama. Bacila ih je u koš i poželjela da isto može učiniti i sa svojim osjećajima. Snagom volje zaustavila je novi nalet cmoljenja i okupirala se daljnim uređivanjem sobe. Kada je napokon završila osjetila je žaljenje za nedostatkom obaveza. Podhitno joj je bila potrebna nekakva preokupacija.