OŽILJAK (završena)

Dan D

Sandra se svojski borila ostati prisebna, a to je iziskivalo vraški napor. Njezina vanjština donekle se trudila prikazati njezino stanje opuštenim no zato je njezino unutarnje ja gorjelo u bolnom iščekivanju. Bio je to nepodnošljiv osjećaj i niti jedna riječ, rečenica ili roman nije mogao opisati u kakvom se raspadu sistema trenutno nalazila.

S jedne je strane žarko željela da se taj susret napokon dogodi i da se konačno sve razjasni, dok je drugi dio nje strahovao od tog trenutka izlažući je nepodnošljivom mučenju koji njezin organizam nije bio sposoban još dugo podnositi. Osjećala se kao da joj netko siječe utrobu katanom i pritom joj ne dozvoljava da vrišti. Bila je gladna, ali nije mogla jesti, bila je umorna, ali joj panika nije dopuštala da zatvori oči i priušti si tako potreban odmor.

Mozak joj se umorio od borbe te je sada utrnuo od nemogućnosti da išta poduzme kako bi se napokon riješio ove nepodnošljive situacije. Da nije bilo njezinih prijateljica koje su se trudile da joj odvrate misli i Marka koji se brinuo da cijela stvar teče planiranim tokom nije bila sigurna da bi preživjela teror koji je njezina glava sustavno proširila ostatkom tijela. Tjedan je proletio brzinom svjetlosti i crni petak se poput spodobe ukazao na njezinom kalendaru unatoč svoj nepoželjnosti koju je prema njemu osjećala i očito nedovoljnoj snazi njezine volje da ga odgurne, odgodi, preskoči ili uništi.

Ono što joj je najteže padalo bila su poput vječnosti duga 4 sata matematike koje je morala pregurati kroz ovaj tjedan i jedina dobra stvar u ovom danu bila je ta što se taj predmet nije nalazio na njezinom današnjem rasporedu. K vragu, zar je moguće da će joj ta rospija ukrasti sve što joj je još uvijek predstavljalo volju za udisanjem zraka? Još mjesec dana i sve će biti gotovo. Umirivala ju je njezina podsvijest podsjećajući je da je travanj napokon zauzeo svoj tron i da se ova nepodnošljiva maturantska epoha njezinog života polagano, ali sigurno bliži svome kraju.

Cure su okupirale njezin mozak već od ranog jutra i zaposlile ga razmišljanjem o onim najbitnijim, egzistencijalnim stvarima pa su je baveći se spomenutim, za preživljavanje bitnim komponentama natjerale da si napokon kupi mobitel i Laninom inicijativom završile u kupnji maturalnih haljina.

Nagovaranja tipa „Uvijek si u crnom, obuci nešto veselo!" naposlijetku su rezultirala kaotičnim preokretom pa je u njezinoj kolekciji svoje mjesto nasilno izborila jarko žuta haljina. Bila je to savršeno strukirana haljina bez naramenica iskrojena u sirena stilu koja je poslušno naglašavala njezine obline, a od koljena se spuštala u brižno iskrojenim naborima, prokletstvo, čak je i boja laskala njezinom tamnom tenu.

Ali, za ime svega onoga što joj je u životu predstavljalo načela koja se moraju poštivati, a u to je spadao i stil kojeg je voljela njegovati bila je primorana pokajati se zbog svog izbora, jer istini za volju, mrzila je žutu boju i više od svega na ovom svijetu mrzila je sirena haljine. Danas zbilja nije bila svoja i lako ju se dalo nagovoriti na svakakve gluposti.

No budući da je u zadnje vrijeme bila sklona pribjegavati pogrešnim izborima i donošenju krivih odluka u mnogo bitnijim područjima života, ona u obliku ružne haljine teško da je mogla predstavljati i približno dobar razlog za kajanje. Ono što ju je zbilja peklo bio je pogled na sat i činjenica da se vrijeme kobnog susreta opasno primaklo.

...

Danijel je vozio u smjeru restorana čvrsto stišćući volan. Mrzio je poslovne večere i preseravanja koja su izvodili njegovi podređeni da mu se dodvore. Da ga ne poznaju, a vide ga na ulici okrenuli bi glavu od zaprepaštenja i produžili svojim putem. Opsovao je. Upravo zato je želio da Marko vodi cijeli posao. On je to prihvatio i odgovorno vršio svoje dužnosti, a njega bi s vremena na vrijeme maltretirao očekivanjem da iskaže svoje mišljenje o nekoj bitnijoj odluci i zahtjevom da prisustvuje na nekoj gluposti poput ovog sranja večeras.