OŽILJAK (završena)

Igra strpljenja

Ta bezosjećajna kučka... što da ga pita? Kako se osjeća kad ga je cura nogirala zbog toga što je imao jebenu noćnu moru. Bijes joj se sada u tolikoj mjeri nakupio u grlu da se osjećala kao da bi prije mogla izrigati vatru, nego progutati slinu niz grlo.

„ – Hoćeš li se vratiti k njemu?" Prenula se kada je začula Katarinin zabrinuto sniženi ton kraj sebe.

Posve je smetnula da se i ona nalazila u hodniku. Pogledala ju je neodlučno.

„Draga ona ima pravo, nitko to ne može učiniti... čak mu se i ja bojim prići, gle, znam da te povrijedio, ali možeš li ti to učiniti? Molim te, ostani uz njega samo dok mu ne bude bolje... Ako ne možeš... Bojim se... morat ćemo se obratiti liječniku..." Kada je kleknula pred nju grcajući od suza, Sandri nije ostalo mjesta za dvojbu.

Nervozno je provukla prste kroz kosu. „ – Katarina, molim te ustani."

Uhvatila ju je za ruke i podignula s poda. "Naravno da ću to učiniti, samo se smiri, u redu? Najprije ću tebe odvesti na spavanje, a zatim ću se pobrinuti za njega. Sve će biti u redu. Samo bez panike, dobro?"

Ironije li. Nju je uvjeravala da ne paničari dok je njezinim tijelom ista emocija strujala u veličini epskih razmjera. Zatim ju je otpratila do sobe, a kad se uvjerila da se ova smirila i legla, još joj je jednom obećala da će provjeriti kako je Danijel i zatim se teška koraka uputila prema njegovoj sobi. Je li zbilja bila sposobna za ovakvu odgovornost ...

Zastala je na korak udaljenosti kako bi primirila disanje. Naslonila se na zid i dlan spustila na uznemireno srce. Što će mu reći? Bože, što god se više trudila dozvati pameti, to se pamet više od nje udaljavala.

Još jednom je duboko uzdahnula prije no što se objema rukama poduprla o zid koji joj je održavao ravnotežu kako bi se sada od njega odmaknula. Vrata su još uvijek bila otvorena pa je pokucala o dovratak.

Kada nije odgovorio nagnula se kako bi ga pogledom potražila po sobi. Nalazio se tamo gdje ga je i ostavila. I ako joj dosad nije bilo jasno da u njezinom srcu nikada više, ni za koga drugoga neće biti mjesta, sada je bio trenutak njezinog prosvjetljenja.

Jer sve bi učinila samo da može odagnati muku koju je proživljavao u tim demonskim snovima. Nije reagirao na njezino kucanje no unatoč tome, zatvorila je vrata za sobom i odlučila mu se približiti.

Srce mu je još jednom svečano najavilo njezin dolazak. Njezin zagrljaj trenutno je bio sve što mu je trebalo no nije očekivao da će se vratiti, ne nakon svega što je...

Dovraga, nakazo, zar očekuješ da klekne kraj tebe? Skočio je kao oparen kada se krenula saginjati prema njemu. Trznula se na ovaj njegov nagli pokret te sada ni jedno ni drugo nisu sa sigurnošću mogli odrediti kakav korak bi mogao sasjeći nastalu napetost u zraku.

Spektakularan potez idiote! Zadaj joj finalni udarac i zariči poput lava. Možda napokon shvati koliko si zapravo lud i pobjegne glavom bez obzira.

Samo što ju ni to ne bi moglo uplašiti, zar ne? Podsvjesni odjek njegovih nadanja i želja protutnjao je kroz njegovu dušu i on se nesvjesno nasmiješio. Naravno da ne bi, zaključio je. Ta tvrdoglavica bila je neustrašiva.

Neustrašiva i zabrinuta, ispravio se kad je primijetio da joj se lice smračilo. To je sigurno bio uzrok onog njegovog zvjezdanog osmijeha od maloprije. Možda da je radije pokušao s onom rikom?

Njezino ukočeno držanje natjeralo ga je da prekine dovod humorističnih misli jer trenutno i nisu baš postizale efekt koji im je bio izvorno namijenjen.

Kada joj se pomnije posvetio shvatio je da je bila u istoj onoj spavaćici koju joj je on odjenuo noć prije pa se čvrstim stiskom morao snažnije poduprijeti o okvir kreveta samo da bi mu do mozga napokon doprla činjenica da su joj zgrčene šake nervozno visjele niz tijelo.