OŽILJAK (završena)

Petlja prošlosti

Kad se Danijel prvo okrenuo prema njoj još jednom joj je pokazao koliko joj zapravo vjeruje, a savjest ju je oštro ubola podsjetivši je kako to nije nimalo zaslužila budući da je nesmotreno pregazila i njega i njegovo povjerenje.

Kada je Mihael progovorio imala je osjećaj da joj je duša na tren napustila tijelo, i sada je promatra iz druge dimenzije. Osjetila se nemoćnom da progovori, da bilo što učini. Razlog tome bio je Danijelov izbezumljen pogled koji ju je prikovao na mjestu.

" - Siguran sam da ono što ti ona namjerava reći nije ni u pola bitno kao ovo što ja imam na umu." Zvono koje se začulo na vratima kao da je samo njoj poremetilo koncentraciju. To je morala biti Lana. No svi su nesvjesno zanemarili taj zvuk. Danijel ju je u i dalje netremice promatrao ni ne obrativši pažnju na Mihaelove riječi. Stisak njegove ruke vratio ju je na zemlju.

" - Sandra, što se događa?"

Oprezno je bacila pogled na Mihaela koji se i dalje držao neuobičajeno ozbiljno. Promotrio ju je s odsjajem upozorenja u još uvijek podjednako tamnim očnim dupljama. A zatim je odmahnuo glavom i stavio kažiprst na na usta... Što bi to trebalo značiti? Zašto očekuje od nje da šuti? Zar mu ne misli reći što se dogodilo? I ako je tako, što bi drugo moglo biti razlog ovakvog ponašanja. Bože, poludjet će!

" - Sandra? K vragu, hoće li mi netko već jednom reći o čemu se ovdje radi, zar mi želite reći istu jebenu stvar?" Ponovio je Danijel, sada se okrenuvši prema bratu, na što se ovaj sarkastično nasmiješio. Taj čin odao je Mihaela kojeg je dosad poznavala. Zatim ju je ponovno promotrio sa začudo, umirujućim, blagim pogledom.

To je bilo nešto novo i nemoguće, sigurno ga je krivo pročitala... a kada je svrnuo pogled na Danijela, njegove sljedeće riječi na neobjašnjiv su način umanjile njezinu paniku.

" - Brate, siguran sam da nas dvoje ne mislimo na istu stvar, a sada ako mi Sandra dopusti, želio bih vrlo ozbiljno, ali nasamo popričati s tobom." Ono što je bilo uistinu čudno jest da mu je iz glasa nestala sva dosadašnja oštrina, baš kao da je preko noći doživio preobraćenje.

Odmahnuvši glavom Danijel je ponovno svu pažnju posvetio njoj. " - Gledaj Sandra, ako mi trebaš nešto reći, otići ćemo negdje nasamo, ukoliko postoji neki problem, želim to saznati od tebe, u redu?" Promatrajući ju kao da joj može pročitati misli postavio joj je pitanje na koje nije mogla dati točan odgovor. "Postoji li?"

Stresavši se zbunjeno je odmahnula glavom, nastojeći sabrati svoje uskovitlane misli. Ionako nije mogla promijeniti situaciju u kojoj se nalazila, bilo je to kao da samoubojica pokuša povratiti ispijeni otrov... glupo i beskorisno.

" - Ne... pretpostavljam da ne, to jest, možemo o tome poslije porazgovarati ... valjda."

Teško je progutala, ne znajući je li donijela pogrešnu odluku time što je odlučila vjerovati Mihaelu. Ukoliko je bilo tako, vrlo lako bi se mogla pokopati i to po drugi put u istome danu. Ne znajući što drugo da učini zagrlila ga je toliko snažno da je imala osjećaj da je prestao disati. Kada su im se pogledi susreli preko Danijelova ramena, Mihael joj se ohrabrujuće nasmiješio i tada je znala da se moralo raditi o nečem mnogo ozbiljnijem od sinoćnjeg poljupca.

Ono što nije znala bilo je to da je ovo njihov posljedni susret u stvarnosti kakvu je dosad poznavala...

"- Srećom sam se naviknula na loš tretman u ovoj vili!" Lanin upad opustio je napetu situaciju. "Mogla bih pomisliti da me ne želite u kući i da ste me zato 10 min ignorirali unatoč buci zvona dostojnog katedrale no mama i tata su me na vašu žalost napravili iznimno neosjetljivom..."