OŽILJAK (završena)

Unakrsna vatra

Sandra je bila ponosna na svoju čvrstu, postojanu hladnokrvnu masku. Iako, njezinoj novonastaloj opuštenosti nesumnjivo je kumovalo neobično alkoholno piće kojim je nazdravila s Katarinom prije no što je zaljubljeni par dolepršao do njih. Bože, nadala se da je to bilo alkoholno piće. Nije joj bio primarni cilj napraviti Danijela ljubomornim jer se napokon uvjerila da prema njoj ne osjeća baš ništa osim odgovornosti i nije mogla dočekati trenutak kada će napokon otići od njega i ponovno moći slobodno disati.

Isto tako trudila se ne iskvariti Lanin poticaj Andreju da ju pozove na maturalnu. Vjerojatno je mislila da će joj time pomoći da manje misli na Gospodina Odnedavno Zatreskanog. Čak joj je i otvoreno zaprijetila da će se prestati družiti s njom dopusti li Danijelu da se samo još jednom okrutno poigra sa njezinim osjećajima. Uz objašnjenje kako su nepromišljeno prekinuli, već duže vrijeme predano je radila na tome da ih pomiri. Dobro, radila je na tome otkada je saznala kako su Sandrine šanse kod Danijela preduboko potonule.

Nije se ljutila na nju jer je to pripisivala njezinoj novorođenoj simpatiji. Bila je do neba zatreskana u Marka koji joj je uzvraćao pažnju, a mana zaljubljenih bila je to da su uvjereni kako svima mogu pomoći u postizanju ljubavne sreće. Kada bi to barem bilo tako jednostavno. No jedino što je dobila prijateljičinim zalaganjem bilo je da se osim uzaludne borbe sa svojim već postojećim osjećajima sada mora boriti i protiv Andrejevih jer mu ma koliko očajna bila nije željela probuditi lažnu nadu. A od silne borbe bila je umorna, izgubljena u nastojanju da svima ugodi.

Umor, da, to je ono što je osjećala. Samo podsjećanje na popodnevnu vrtoglavicu nakon što je ustala s frizerske stolice kao da je potaknulo novo gubljenje tla pod nogama. Najednom je osjetila kako gubi moć upravljanja nad svojim tijelom. Glava joj je lelujala, a trnci su zavladali njezinim nogama. Prihvatila se za Andreja koji je shvatio njezin poziv u pomoć u obliku potezanja ruke i odnio ju do prve fotelje u dnevnom boravku.

Povratila je izgubljenu svijest prilično brzo, u trenutku kada ju je Andrej spuštao na fotelju. Kada se probudila suočila se sa njegovim zabrinutim pogledom. A zatim se oko nje načičkalo još nekoliko parova zabrinutih očiju. Odnekud joj se u ruci našla hladna limunada, a onda je Andrej prisilno iskočio iz njezinog vidokruga. Danijel se nadvio nad nju zabrinuto ju promotrivši. „ – Popij to, bit će ti bolje." Njegov grubi glas poprimio je neobično umirujuć ton. Instinktivno ga je poslušala i približila ponuđenu čašu ustima.

Osvježavajuć okus limuna posjedovao je moć preporađanja njezinih osjetila. Nakon što je otpila gutljaj osjetila je kako su njezine umorne vjeđe ponovno kadre vršiti svoju inače zanemarivu, a trenutno tako kompliciranu funkciju sklapanja i otklapanja. Još jedan gutljaj kao da joj je čudom vratio svu izgubljenu energiju. Zabrinutost okupljenih sada je mogla napipati u zraku. „ – Dobro sam, ne brinite." Njezin glas potvrdio je njezine riječi. Doista se osjećala dobro, jedini dio tijela koji je još uvijek trnuo bila je njezina desna ruka koja je bila oslonjena na naslon fotelje.

Kada je svrnula pogled na nju shvatila je da osjećaj težine na njezinoj ruci nije bio posljedica trnjenja već druge ruke koja je brižno masirala njezinu. Ako su njezina osjetila maloprije odlučno iskazala neposlušnost zaista joj bilo jasno kod su vraga sada izvodila jer kada je postala svjesna Danijela koji zabrinuto kleči ispred nje i drži je za ruku poželjela ih je preklinjati da joj ponovno oduzmu svijest.

Obradovala se kada su trnci odobrili njezin zahtjev i ponovno nahrupili u njezino tijelo. Samo što to nije bila ona vrsta trnaca koja izaziva nesvjesticu, shvatila je kada su se njihovi pogledi sljubili. Njegove svijetle oči pomutile su se od brige. „ – Dobro sam." Imala je potrebu to mu dati do znanja. Neuvjereno ju je odmjerio. „ – Sigurna si? Mogao bih te odnijeti do sobe da malo prilegneš pa poslije ako se budeš osjećala bolje doći po tebe?"