OŽILJAK (završena)

Dok nas smrt ne rastavi

Vjenčanje

Dok je skrštenih ruku sjedila na krevetu usredotočena na blještavu bjelinu vjenčanice na sebi, Sandrino srce tuklo je sve brže i brže i to nije bilo samo od uzbuđenja zato što je čas njihova vjenčanja konačno kucnuo. Nikako, bilo je to velikim dijelom zbog toga što će se čovjeku svoga života zakleti na vječnu ljubav u laži.

Istina, za ono što se dogodilo nije ona bila kriva, ali i dalje se osjećala kao da je i samo zato što ništa nije poduzela ranije to nije značilo da je kasno da učini pravu stvar. Sat na zidu upravo je otkucao 9 sati ujutro. Njezino srce je tika takalo u istom ritmu. Za točno 5 sati njih dvoje će postati muž i žena.

Kada se napokon uvjerila da su njezine prijateljice prezauzete svojim spremanjem, iskrala se iz stana i spustila u prizemlje zgrade, a onda je dala petama vjetra i zaletjela se prema Danijelovoj kući kao da joj život ovisi o tome.

Našavši se pred ogradom vile pred očima joj se film odvrtio unatrag šest mjeseci. Njezina muka oko osvajanja Danijelova srca ponekad bi joj se učinila tako dugom pa ipak prošlo je samo pola godine od kada su se upoznali.

Je li spremna izgubiti ga nakon svega toga? U jedno je bila sigurna, a to je da mu nikako nije spremna to reći SADA. Bože, totalno je skrenula s pameti. Mora hitno otići odavde. Zadignuvši haljinu naglo se okrenula i potrčala tek se sada sjetivši kako ju Danijel nikako ne bi smio vidjeti u vjenčani...

Odjednom se pojavio pred njom u svome tipičnom jutarnjem izdanju nakon trčanja, zadihan, umoran i onako seksi orošenog tijela, zbunjeno se počešao po zatiljku i nijemo stao pred nju. Nekoliko trenutaka su zbunjeno piljili jedno u drugo, a on je bio taj koji je suznih očiju prekinuo tišinu.

"- Luđakinjo, predivna si." Osmijehnuo joj se prije no što joj je prišao i snažno je zagrlio nakon čega je osmijeh zavladao i njezinim licem. "Što radiš ovdje? 3 dana sam prisiljen izbjegavati te zbog ludog tetkinog praznovjerja, a sada se ti preda mnom pojaviš u full izdanju."

Izvukla se iz njegova zagrljaja i očima mutnima od suza bezuspješno nastojala iskristalizirati njegovu pojavu. "- Ja, morala sam te vidjeti zato što... " Glas joj je u tom trenutku puknuo pa nije mogla dovršiti rečenicu. " - U redu je, znam što želiš reći ... prostrijelila ga je prestrašenim pogledom, nakon čega je on izlanuo najveću glupost na svijetu... predomislila si se, to je problem, zašto bi inače bila pred mojom kućom u 5 do 12 u ovakvom izdanju?"

Nije mogla vjerovati svojim ušima. Došla je do njega s namjerom da mu kaže nešto što bi ga zasigurno razljutio, a na kraju je on bio taj koji je razljutio nju. " - Kakvog si mi ovo idiota namijenio Bože!?" očajnički se zagledala u nebo, a svega nekoliko trenutaka poslije njezinu ljutnju zamijenio je osmijeh, provirivši poput sunca između oblaka na kišnom nebu.

Kada je spustila pogled na njega on ju je promatrao tužna pogleda koji bi učinilo joj se mogao rastopiti i sjeverni pol... kako da mu sada kaže s kojom je namjerom ovdje došla?

Poslušavši instinkt bacila mu se oko vrata nakon čega ga je strastveno poljubila. A kakav je to poljubac bio, poklon potpunog predanja, melem za njihovo nepovjerenje, gumica za tugu i prava poslastica za srce. Neusporedivo drugačiji od ijednog kojeg su prije toga jedno drugome udijelili, neusporedivo bolji, neusporedivo dublji... neusporediv sa onim koji je dobila od Mihaela. U mislima je odmahnula glavom, zgrozivši se na pomisao da ih je upravo usporedila... zašto je to učinila??

Dok je poljubac i dalje trajao shvatila je da nije spremna na rizik koji je nosilo priznanje. Na rizik da ga izgubi. Osjećala je kako se suze i dalje slijevaju niz njeno lice, a ona nije imala snage uspostaviti kontrolu nad svojim emocijama. " - Ljubavi, oprosti nije mi bila namjera rasplakati te." Nastavivši pričati besmislice zagrlio ju je i milovao po leđima nježno kao da smiruje dijete.