OŽILJAK (završena)

Napukli oklop

Danijel je trčao kao da ga vrazi gone, pritom umalo oborivši nekoliko klinaca koji su već ionako imali dovoljno problema sa održavanjem ravnoteže. Ne mareći za živopisne psovke koje je pritom zaradio nastavio je pohod do dvorane. Jedino što mu je bilo bitno u ovom trenutku je da ju vidi i da je ona dobro. Bože, da. To je sve čemu se nadao... Samo što nije bila. To je shvatio u trenutku kada je naglo zakočio ugledavši ju kako leži na podu glave oslonjene u krilo onoga šminkerčića, okružena pogledima radoznale publike.

Kada je shvatio da su joj oči zatvorene zrak mu je od panike postao pretežak za udisanje. Kleknuo je kraj njega. „ – Odmakni se!" Naredio je oštrim tonom. Papak ga je pogledao kao da je upravo izgovorio najkompliciraniju mozgalicu u svemiru, a od njega se očekuje da ju riješi.     „ - Hej stari, upravo sam mislio..." Ušutkao ga je pogledom koji je bio kadar zaustaviti i sijevanje munja na nebu ili u najmanju ruku izazvati trenutnu pomrčinu sunca.

Klinjo je sada bespogovorno digao ruke s nje, a on ju je prebacio u svoje naručje. Kriste, bila je blijeda poput krpe. Srce mu je preskočilo otkucaj... dva, a onda više nije mogao sa sigurnošću utvrditi  je li uopće i kucalo. Prebacio je težinu na jednu nogu i ustao namjestivši je u krilu u položaj za koji je smatrao da bi joj mogao biti najudobniji.

Osjetio je potrebu da zaurla na znatiželjnu masu koja se okupila oko nje no zaustavio je bujicu nepristojnih riječi kada je krenuo prema izlazu i shvatio da se izmiču kako bi im očistili put. Netko je ipak bio toliko nesmotren i usudio ga se povući za rukav odijela. Živčano se okrenuo u potrebi da mu, tko god to bio da do znanja kako je baš sada idealan trenutak da odjebe u skokovima.

„ – Koji k...?" Ostatak proste rečenice ostao je visiti u zraku kada je shvatio da je Marko taj koji mu želi privući pažnju. „ – Ja ću vas odvesti doma!" „ - A ja idem s vama!" Uključila se još uvijek nadrkana plavušica. Za njom su izletjele i preostale tri Sandrine prijateljice. Svjež zrak koji ih je dočekao na izlazu bio je dobrodošao poput kiše nakon duge suše. Unatoč tome Sandra je još uvijek djelovala beživotno, zbog čega je panika počela u probadajućim trncima strujati njegovim tijelom. „ – I mi ćemo poći doma!" Složno su zaključile.

„ – Da, ne želim je ostaviti samu s ovim gadom." Lana je prekrižila ruke na grudima i stala uzvampireno cupkati potpeticama o beton. Kada se Danijelov pogled sukobio s njezinim, nastavila je u neprijateljskom tonu. „Što si blenuo? Ti si kriv za njezino stanje. Ne pristaje ti ova uloga milosrdnog Samaritanca! Bezosjećajno govno, eto što si! Vrati se svojoj djevojci, a mi ćemo se pobrinuti za moju prijateljicu, idem po Andreja. Ah joj.. mi o vuku, tvoja cura je došla po tebe!" Osvrnula se na Natašu koja je došla izvidjeti situaciju.

Kada joj se počeo približavati zauzela je prijeteći stav te je izgledala kao da je uistinu bila u stanju nanijeti mu po život opasnu ozljedu. „ – Ukoliko uistinu ne poznaš nekakvu borilačku vještinu kojom me namjeravaš onesposobiti, nećeš to učiniti!" Zagrmio je rastrojivši se na njezinu glupu pretpostavku da bi dopustio onom krelcu da joj se još jedanput približi. Marko je stavši između njih odlučio prekinuti nevidljivu žicu visokog napona koju su ovo dvoje napajali svojim neprijateljskim pogledima.

„ – Društvo! Slušajte me... Lana hajdemo se lijepo smiriti i ne podizati bespotrebnu paniku. Širimo pozitivne misli! U redu? Stao je ispred nje i kažiprstima joj razvukao obraze u grimasu koja je trebala nalikovati na osmijeh. Siguran sam da joj nije ništa. Previše pića palo je na prazan želudac...Znam iz iskustva. Danijel i ja ćemo ju odvesti doma. Odmah ću se vratiti i javiti vam kako je. Ona će se odmoriti i nešto pojesti i bit će dobro. OK?" Zakolutala je očima i skrenula pogled u stranu pojačavši intenzitet cupkanja u tolikoj mjeri da je beton pod njom sada zvučao poput tankog leda pred pucanje.