OŽILJAK (završena)

Beskrajna noć

Ruke joj iznenada otežale poput olova nemoćno padnu niz Markovo tijelo, prije nego što se otrgne iz njegova zagrljaja. „ - Moram nakratko izići." Zabrinuto ju je pogledao trenutak prije no što je uočio scenu koja ju je izbacila iz takta. „ - Poći ću s tobom." Rukom ga je potapšala po ramenu dok joj je u glavi sijevalo. „ - Ne nikako, ostani tu, odmah ću se vratiti, samo moram ... udahnuti malo svježeg zraka." Odlučio je ne inzistirati, ali je nakon što je napustila dvoranu ipak krenuo u smjeru crno plavog para.

Sandra je ubrzala korak te je sada marširala kao da ju vrazi progone. Tijelom joj je strujao nemir. Tjeskoba je opkolila njezino srce i svom se snagom borila da ne brizne u plač. Plesao je s njom, a nju je hladnokrvno odbio. Kada je napokon izišla van, imala je osjećaj da će joj se pluća rascijepiti od hladnog zraka koji se sručio na njezine dišne organe.

Bolno se okrene prema smjeru ulaza, ruku prislonivši na grudi u glupom nastojanju da primiri ludo tutnjanje ispod njih. Bunda joj je ostala unutra, skupa sa slomljenim srcem, ali ona se neće vratiti ni po jedno od njih.

Osjetila je kako joj se tijelo protiv njezine volje hladi. Krivac za to bila je kiša koja je natapala njezinu kosu i haljinu, shvatila je, dok je i dalje besciljno hodala sada se našavši na cesti. Trenutak prije no što je zaustavila bijeli taksi učinilo joj se da čuje Danijelov glas kako je doziva. Da, zacijelo joj se učinilo... ta zašto bi on krenuo za njom kad se unutra tako fino zabavljao?

Taksi je vozio sporo, užasno sporo za nekoga tko je želio pobjeći od svih, od sebe. Kada je napokon stao ispred kuće, nije bila sigurna da želi prijeći taj prag, bila je ljuta na sve. Prvenstveno na oca jer nije bio uz nju, a ona je osuđena i dalje ostati u kući od koje je željela otići što dalje.

Što dalje od njezinog sebičnog, lažljivog vlasnika koji se bezočno poigravao njezinim osjećajima, koje mu nisi priznala podsjetila ju je podsvijest, ali ni u kom slučaju ga ne opravdavam. Osjećala se tako glupo i poniženo. Obrisavši suze koraknula je unatrag, i obazrivši se oko sebe shvatila da neće tako uskoro dočekati novi taksi. Krenula je pješke u smjeru Marijaninog stana koji je bio nekoliko ulica udaljen kada je osjetila nečiju ruku na svome zapešću.

„ - Što dovraga izvodiš?" Poznata grmljavina nadmašila je onu koja je parala nebo. „ - Ne diraj me!" Viknula je uspješno se oslobodivši njegovog stiska i ponovno krenula u zacrtanom smjeru ubrzavši korak." - Mislio sam da mrziš trčanje!" Iznervirano je krenuo za njom „ - A ja sam mislila da ti mrziš plesanje!" Odbrusila mu je i nastavila maraton. „Neka sam proklet!" Stisnutih zubi pogledao je u nebo suočivši se sa bijesnim kišnim kapima.

„ - Čitaš mi misli!" Dobacila je. Zavrnuo je rukave košulje i krenuo za njom. Trebalo mu je tek nekoliko koraka da ju pretekne i zapriječi joj put na što je njezin bijesan pogled poprimio je izraz nemoći. „ - Vraćaš se natrag!" „ - Ne pada mi na pamet, pusti me da prođem!" Pokušala je proći prepreku od njegova tijela no bezuspješno, kada ga je pokušala gurnuti, njegovo lice zatreperilo je od bijesa, a sljedeće što je osjetila bile su njegove ruke na njezinim bedrima. Prebacio ju je preko ramena i krenuo u smjeru od kojeg se tako očajnički nastojala udaljiti.

„Čudovište, spusti me dolje!" Mlatarala ga je rukama po leđima. „ - Čuo sam i gorih uvreda." Spustio ju je da bi otvorio vrata ograde, a potom je povukao za ruku do onih ulaznih. Tek kada su se napokon našli u kući shvatila je koliko je bila mokra. Oko njih se iscijedilo osrednje jezerce vode. „Što si namjeravala učiniti? Trebala si mi se javiti! Premro sam od straha! Dovraga jesi li uopće razmišljala?"