OŽILJAK (završena)

Zvukovi sjete

Sandra nemoćno uzdahne dok je Danijel pojačavao zvuk na radiju kako bi izbjegao daljnji razgovor pa autom odzvoni umirujući zvuk vječnog hita Bijelog Dugmeta "Sve će to o mila moja".

Ona se osloni na prozor i izgubi u pogledu na krajolik. Misli su joj bile vrtlog nereda iz kojeg se nikako nije uspijevala osloboditi.

No onda joj se između svih izbistri jedna... Ona o matematici.

Nekada je to bio njezin omiljeni predmet, ljubav prema istom prenijela joj je majka koja je bila profesorica matematike. Znala je tablicu množenja prije no što je naučila čitati, na natjecanjima je uvijek osvajala prva mjesta... njena majka je bila tako ponosna na nju.

To je bila jedina stvar koja im je bila zajednička, u svemu drugome imale su različit ukus. Sanjala je da će jednog dana biti barem upola tako dobra profesorica matematike kao ona.

...Bio je početak drugog razreda srednje škole kada je prestala sanjati. Nakon ljetovanja kod Marijaninih bake i djeda vratila se u Zagreb puna dojmova koje je jedva čekala podijeliti sa roditeljima. Njih dvoje trudili su se sakriti od nje kobnu istinu. To im je polazilo za rukom puna dva mjeseca.

Kao i svaki tinejdžer bila je u svom filmu i nije marila za svijet oko sebe. Sretno zaljubljena, jedina misao bila joj je kada će ponovno vidjeti Andreja, kada će dobiti glupu sladunjavu poruku i kada će završiti školski sat kako bi se ponovno susreli na hodniku.

Ocjene su joj bile odlične, društveni život bogat i nikakav problem ovog svijeta nije je se doticao. No jedan vjetroviti dan u mjesecu studenom zauvijek će joj ostati urezan u pamćenje. Bio je dan škole i svi su bili oduševljeni činjenicom da nema predavanja.

Nakon prigodnog programa i slavlja svi su učenici bili ranije pušteni doma. Sandra nije dijelila opće oduševljenje. Od ranog jutra osjećala je jaku glavobolju i jedva je čekala kada će se dočepati kreveta. Teška srca odbivši sve pozive za provod sa društvom pohitala je doma. Kada je ugurala ključ u bravu prenula se shvativši da su vrata otključana, iako su i majka i otac u ovo doba trebali biti na poslu.

Ušavši u kuću slijedila je zvuk tuša koji je dopirao iz kupaonice koja se nalazila nasuprot roditeljske sobe. Vrata njihove sobe bila su odškrinuta. Zaprepastila se kada je provirila kroz taj otvor. Inače uredna soba njezine majke bila je u totalnom rasulu, stvari porazbacane, ogledalo razbijeno, a maramice i papiri prekrivali su gotovo svaki kutak u prostoriji.

Osjetila je kako je prepravljuju neugodni trnci. Sagnula se i počela kupiti papire u namjeri da ih posloži.

Kada joj je pogled pao na jedan od njih osjetila je knedlu u grlu. Prelistavajući jedan po jedan od šoka ju je obuzela slabost te se morala pridržati za krevet da ne padne na pod. Papiri su redom bili nalazi, dijagnoze i recepti za lijekove, a svi redom ukazivali su na isto - zatajenje bubrega.

Instinktivno je odmahivala glavom niječući očito. Njezina majka već je jednom imala transplataciju bubrega. Sve je bilo u redu. Sve je trebalo biti u redu. Kako je ovo moguće?

Ništa oko sebe nije mogla razabrati od crnila koje joj je prekrilo vid. Jedino čega je bila svjesna i čega se sjeća kao da se dogodilo jučer ,je čvrsti majčin zagrljaj , njezin miris i riječi koje je ponovila činilo joj se, bezbroj puta: "Oprosti mila, oprosti, oprosti..."

Nikada se se nije pomirila s činjenicom da će ju izgubiti... nju, koja joj je bila najveća potpora, beskrajna podrška i najbolja prijateljica. Nije to željela ni mogla prihvatiti. Borba je potrajala jednu i pol godinu, bezbroj posjeta bolnicama, mukotrpnih terapija, neprospavanih noći i preživljavanjem ispunjenih dana, no nada nije izgarala...