OŽILJAK (završena)

ŠAH MAT

Danijel je zaustavio auto malo dalje od kuće te se prišuljao sa stražnje strane. Kada se našao pred oronulim zdanjem koje je izgledalo kao da bi se svakog trenutka moglo urušiti, oprezno je zastao pred ulazom. Sama pomisao da će ponovno morati ući ovdje izazvala je u njemu nepodnošljivu mučninu.

Prokletnik je očito poznavao sve njegove slabe točke, istodobno uspijevajući svoj identitet svih ovih godina zadržati tajnom.

Ali sada je njegovoj krvavoj igri došao kraj, odlučno je zaključio rukom pomilovavši Berettu zataknutu za kožni opasač oko njegovoga struka. Došlo je vrijeme da napokon naplati danak za nesreću koju je pretrpjela njegova obitelj.

Za nesreću koju je on još uvijek proživljavao znajući da taj monstrum ima za taoca biće zbog kojega je njegovo umorno srce još uvijek kucalo.

Težak miris vlage nahrupio je oko njega je čim je zakoračio na ruzinavi prag. Budući da je jedini zvuk u prostoriji dopirao od škripe njegovih cipela po trošnom podu morao se zapitati je li ponovno nasamaren?

A onda mu se učinilo da je začuo mukli zvuk sa gornjeg kata koji ga je nagnao da instinktivno krene uz stepenice, jedva se suzdržavajući da ne potrči, kako bi izbjegao opasnost da iznemoglo drvo skvičanjem ne oda njegove korake.

Ugledali su se u istome trenutku. Obuzeo ga je napadaj bijesa i krivnje zbog pozicije u kojoj se nalazila. Kada ga je spazila njezine je oči obojala jeza. Čim je koraknuo prema njoj počela je panično odmahivati glavom.

Čučnuo je pred nju i primirio odmahivanje prihvativši njenu glavu svojim dlanovima pa joj uputio ohrabrujući pogled prije no što joj je krenuo skidati povez s usta.

" - Gdje je Dana?" Tiho je upitao na što se ona počela bacakati. Kada su joj usta konačno bila odvezana s njih se oteo prestravljeni jecaj prije no što ga je izbezumljeno pokušala upozoriti.

" - Dana je na sigurnom... ti moraš otići! On ti želi nauditi, Danijel to je tvoj..."

Njezine riječi prekinuo je dubok prijeteći glas koji je dopirao iza zida druge prostorije.

" - Dobrodošao dječače, s nestrpljenjem smo te očekivali."

Danijel se zamrznuo od šoka kada su mu se otmičarevi koraci počeli približavati iza zida druge prostorije. Njegove oči zakrvavile su se od nevjerice. To ne može biti... to je jednostavno nemoguće.

Prvih nekoliko trenutaka bio je nemoćan suočiti se sa osobom kojoj je pripadao. A kada je podignuo pogled od ispoliranih cipela koje su se sada nalazile pred njim, njegova psiha odlučno je nastojala zanijekati istinitost onoga što je bilo tako prokleto kristalno jasno.

Uloživši nadljudske napore u tako jednostavan čin kao što je bilo ustajanje, ukrstio je izbezumljen pogled sa identičnim smaragdno zelenim očima.

Pred njim je stajao njegov otac.

"Vidim da ti ne dijeliš naše oduševljenje, reci mi koga si ti očekivao...kopile?" Ispljunuo je posljednju riječ, a Danijel i dalje nije bio sposoban ispustiti glasa. Nije mogao ocijeniti je li ga više uzdramala činjenica da njegov otac samostalno diše i hoda ili su to bile riječi koje mu je upravo izgovorio. Nesvjesno je odmahivao glavom u nevjerici.

Ono što ga je najviše potreslo bilo je pitanje što njegov otac radi ovdje, pitanje na koje nije mogao dati suvisao odgovor, točnije, njegova ga je svijest odbijala prihvatiti. Jer kada je uperio pištolj prema Sandri, bilo je i više nego očito što radi, odnosno što želi učiniti.

" -Odmakni se od nje!" Očevo naređenje zazujalo mu je u glavi poput eksplozije. " - Odmakni se ako ne želiš da joj prosviram glavu!" Kada je glasnije povikao, sa Sandrinih usana se oteo jecaj. Zabrinuto je pogledavši, Danijel je ustuknuo i podignuvši ruke u zrak napravio nekoliko koraka unatrag.