OŽILJAK (završena)

Srce se ne da varati

Kada se našla iza zatvorenih vrata, u sigurnosti svoje sobe pomislila je kako joj srce sada ima idealnu priliku da eksplodira i odnese sa sobom pola svijeta. Njezin trenutni puls nesumnjivo je bio u stanju poremetiti rad kontrolnih uređaja i u najbolje opremljenoj klinici. Drhtavica koja ju je svladala onemogućila joj je prelazak tih teških 5 koraka od vrata do kreveta pa je sjela na stolicu za radnim stolom koja joj se nalazila korak bliže.

Spustivši drhtavu ruku na prsa naredila je bubnjajućim otkucajima da se primire. Tada je dohvatila čašu vode koja se nalazila na njezinom stolu i ispila je do kraja. Oslonivši se na radni stol laktom, dlanom je pritisnula čelo.

Što je želio postići onakvim ponašanjem? Zašto ju je onako gledao? Zašto joj se obraćao onakvim tonom? Bože zašto ju je onako dotaknuo? Još uvijek je mogla osjetiti njegov dah pomiješan sa zvukom njegova glasa na svome vratu... mogla ga je osjetiti kako nevidljivim putem plovi u duboke ponore njezinih njedara. A ona ga unatoč čvrstom nastojanju nije uspijevala izbaciti s te putanje.

Rukom je dohvatila drvenu ukrasnu kutiju koju je za 14. rođendan dobila od Marijane. Namijenila ju je dragim uspomenama koje se nizale na životnom putu. Možda dobra, a možda užasno loša ideja jer nije bila sigurna da je dobro svaki put se ovako loše osjećati na miris nostalgije koji je tinjao oko tih stvari koje su se nalazile unutra:

slike s ekskurzije, prvi album grupe Colonia,  prvi straničnik, leksikon i spomenar, prva naučena molitva...

Bilo je tu i onih bolnijih uspomena... poput male sirene koja je bila podsjetnik na prvo obiteljsko ljetovanje te suvenir u obliku školjke sa zadnjeg. Prva zajednička obiteljska fotografija i posljednja u nizu, njezin ručno izrađeni poklon za Majčin dan kojega nikada nije imala priliku uručiti... suze su joj zamutile vid prije no što je uzela predmet radi kojeg je prouzrokovala otvaranje brojnih rana i vratila poklopac kutije na mjesto.

... Kada joj se vid malo pročistio pogledala je u ono što je držala u ruci. Sasušena ruža koju joj je poklonio onaj dan kada mu je lagala da je sportski tip. Nasmiješila se kroz suze prisjetivši se kako je i tada bio nježan i pažljiv i time ju natjerao da se zaljubi u njega. Oslonila se laktovima na koljena i usne približila ružinim mirisnim suhim laticama. Zatim se prisjetila i onog trenutka kada su se upoznali, a on se vraški potrudio ostaviti dojam lošeg dečka. Koliko dugo mu je to polazilo za rukom? Dva dana?

Kada su joj suze ponovno stavile povez na oči, naslonila je ružu na grudi i dopustila emocijama da odrade svoje. Pitala se otkud joj suze više naviru. Zar ih je zbilja još uvijek imala na zalihama? Kada je izvor presušio odvukla se do kupaonice i isprala lice hladnom vodom te se preodjenula. Zatim se ponovno vratila na mjesto zločina i odlučila svoju energiju utrošiti na nešto korisno, jer se ispiti neće pripremiti sami. Engleski, Hrvatski ili matematika? Premišljala se u nedoumici, a onda je ruku stavila na Vodič kroz lektire. Njih svakako treba ponoviti.

...

Dok je prelistavala Mersaultove nezgode, shvatila je zašto je uvijek zastupala mišljenje da se "Stranac" ne bi trebao nalaziti u obveznoj školskoj literaturi... njegovo beznađe još uvijek ju je poticalo da si prereže žile. Kada je predosjetila napadaj zijevanja stavila je ruku na usta. Odbacila je vodič i pogledala na sat. Već su bila 2:00h.

Još jedan epski zijev razvukao je njezinu čeljust do neprirodnih razmjera, a pred očima joj se od umora prikazao nepodnošljivi ples mrava koji je u njoj izazvao neoborivu želju da se odvalja do kreveta. Uvlačila je stolicu za stol kada je čula zvuk za kojeg u prvi mah nije bila sigurna je li uzrokom umora ili je pak dio bolne stvarnosti.

Kada se vrisak začuo i po drugi put njezino tijelo zaboravilo je umor, a trnci su se očiju preselili na cijelo njezino tijelo. Opet je imao noćnu moru. Čvršće se uhvatila za stolicu kada je shvatila da ništa ne može učiniti po tom pitanju. Sve i da joj nije zabranio da mu ulazi u sobu, sada mu ne bi mogla pomoći. Ona je s njim i ona mu treba biti podrška.

Sljedeći vrisak natjerao ju je da si stavi ruke na uši i poželi da može netragom nestati dok mu ružni snovi ne prestanu. Zato što ovo nije mogla podnijeti. Nije mogla podnijeti činjenicu da je bespomoćna dok on pati, da mu ne može olakšati, da ga ne može vidjeti, da ga ne može... zagrliti. Tresak koji je uslijedio nije dolazio iz smjera njegove sobe. Zvuk koji je nadjačao Danijelov novi vrisak natjerao je njezinu glavu da poleti ulijevo kako bi instinktivno odgovorila na dozivanje svoga imena.

A dozivala ju je ona... njezina razrednica izbezumljeno je stajala na njezinom pragu, drhteći kao da je netom preživjela olujnu mećavu. „ – Sandra! Možeš li molim te... ja ne mogu... Danijel...ne znam kako bih... moraš mi pomoći!" Zamuckivala je izgovarajući besmislice, a već ju je u sljedećem trenutku stala odlučno povlačiti za ruku na što je Sandra stopala uprla jače o pod poželjevši da ima nekakav magnetni priključak na svojim kućnim papučama koji bi je spasonosno prikačio za tlo.

Stala je smeteno odmahivati glavom. „ – Ne ja... oprostite, ali ne mogu to učiniti. Molim vas izađite van i pozovite Katarinu ako vam treba pomoć." Pokušala je izvući ruku iz njezine, ali to nastojanje nije urodilo plodom. I dalje joj se uporno unosila u lice. „ – Sandra molim te, ne smiješ me odbiti, on je... jako je loše i ja zbilja ne znam što da učinim."

Iako ju je volja upućivala na drugačiji postupak oduprla se njezinom zahtjevu sjetivši se što joj je rekao pri onom posljednjem nesretnom pohodu na njegovu sobu, kao i svih drugih stvari, povezanih s onim što osjeća i prema kome. Isfrustrirano ju je prostrijelila pogledom i izvukavši svoju ruku iz njezine kroz zube objasnila:

„ – Nije u redu da ulazim u sobu tvoga dečka dok si ti ovdje, tvoja je dužnost da mu pomogneš, a sve i da popustim pred tvojim zahtjevom i dalje ne bih mogla to učiniti. Zabranio mi je da mu pomažem...

...Sve sam učinila da mu se približim, ali on me odbacio zbog tebe. Ti si ta koju želi i ti mu moraš pomoći. Znam da bi mu bilo mnogo draže da budeš prva koju će ugledati kraj sebe kada se probudi i vjeruj mi kad ti kažem da bih dala sve da griješim i da mogu biti na tvome mjestu, ali nisam. Zato se vrati onamo i pomozi mu!"

Kada su joj oči od bijesa i nemoći zasuzile, prekrižila je ruke i skrenula pogled. K vragu... odbiti mu pružiti pomoć bilo je sinonim za prestati udisati prijeko potrebni zrak u pluća.

Pogotovo kada je njezina profesorica stala uzmicati pred njom. „ – Ne, oprosti, ali ja nisam za ovo... ja to ne mogu...strah me i moram... jednostavno se moram maknuti odavde..."