OŽILJAK (završena)

Posljedica sumnje

Imala je osjećaj da joj se duša odvojila od tijela dok joj se pred zamrznutim pogledom na njegovu kožu urezani grm ruže naizmjence kristalizirao pa opet mutio. U sličnom stanju su se nalazile i njezine misli.

Na čas je poželjela sve ovo pripisati onoj boci vina no problem nije predstavljala njena ošamućenost, već njegova šutnja. Zašto joj još uvijek nije ponudio logično objašnjenje za sve ovo?

Sada joj je više no ikada prije trebalo snage za suočavanje s njegovim pogledom. Jer ono što sada onamo pronađe promijenit će ... apsolutno sve.

" - Odgovori mi na pitanje..." Prosiktala je kroz zube, i osjećajući kako gubi razum, ponovno pomislila da bi zajedno s njim mogla izgubiti i tlo pod nogama kada su im se pogledi sudarili. O da se barem umjesto toga sudarila s vlakom... zacijelo bi manje zaboljelo od susreta sa potamnjelim, izmučenim smaragdima.

U istom trenutku osjećala je i strah i sreću, i povjerenje i razočaranje. Utroba joj se prevrnula kada je napokon progovorio.

"- Još uvijek ne znaš tko sam?" Od zvuka njegova glasa učinilo joj se da je sve do sad bila zagnjurena pod vodom, a sada je ponovno prodisala. A od pogleda iza kojeg se krila istina koju je tako očajnički trebala čuti, njezinim zaleđenim venama prostrujao je život.

Teško je progutala prije no što je svoje drhtave ruke nemoćno opustila preko njegovih koje su je još uvijek nekako uspijevale održati u uspravnom položaju.

Uputivši mu oprezan pogled nesigurno je odmahnula glavom. Bila je tako zbunjena. Imala je osjećaj da ludi, a ono na što je on aludirao, bilo je sve samo ne istina koju je njezin um mogao samo tako iznenada, olako, objeručke prihvatiti.

Barem je tako bilo do trenutka kada je Zemlja naglo odlučila promijeniti smjer kretanja. Preko njegovih zelenih očiju nakratko su se spustili kapci, a kada ih je ponovno prikovao na nju preko njih je preletjela sjena nagrdivši njihovu ljepotu krvavo crvenom.

Ruku je spustio nisko na njezin struk i privukao je bliže prije no što je drugom rukom prihvatio njezinu ledeno hladnu i spustio je na uzavrelu kožu svoga prsnog koša ispod kojeg je divljala lava.

" - A sada? Prepoznaješ li me...sada?" Glas mu je zatitrao, dok je sluđeno iščekivao odgovor. Umjesto odgovora u nevjerici je odmahnula glavom prije no što joj se vid zamaglio. Kada su je i koljena izdala zajedno su se stropoštali na pod. Sklonivši pogled s njega shvatila je da i dalje odmahuje glavom, dok su joj obraze natapale suze.

Kada su je obavijestili o nesreći zaplakala je, ali ne ovako, kada su joj rekli da je mrtav zanijemila je, ali ni približno ovako. Ništa se nije dalo usporediti s ovim koktelom osjećaja zbunjenosti, tjeskobe, nevjerice i olakšanja koji su se sada ujedinjeno odlučili obrušiti nad nju. Suze su je gušile, a kada bi pokušala udahnuti zrak joj je poput mačete rezao pluća. A svaki otkucaj srca činio joj se kao da je netko po sredini prsnog koža para tisućama bodlji.

Olakšanje je došlo u obliku njegova toplog daha na njezinoj kosi kada ju je privio na svoje srce koje je glasno nabijalo pokraj njenog uha, baš kao da joj pokušava reći: Ovdje sam! Živ sam! Ne sanjaš... njezino srce isti trenutak se primirilo kao da su se doista razumjeli.

...A kada se toplina s njegovoga tijela prikrala njezinim nosnicama disanje joj se joj se ponovno stabiliziralo. Zatvorenih očiju je podignula glavu s njegovih prsiju prije no što ga je snažno obgrila i prislonivši lice na njegov vrat još jednom duboko udahnula. Njegova ruka se zaplela u njenu kosu prije no što je osjetila njegove mekane usne na sljepoočnici.

Kako to prije nije shvatila?

" - To me najviše zbunjivalo, znaš li?" Promrmljala je na što je mu je glas smeteno zavibrirao. " - Zapravo me više izluđivalo." Sada je lice prislonila na njegovo namršteno. "- Tvoj miris... mislila sam da umišljam, da ludim...bilo je kao da si tu, a zapravo..." Odmaknuvši se od njega u nevjerici je odmahnula glavom.