OŽILJAK (završena)

Zora ljubavi

„ – Tata!" Kriknula je iz petnih žila prije nego se objesila ocu oko vrata. Danijel je blago rečeno zatečen, gledao ganutljiv susret dvoje ljudi koji su se voljeli... koje je volio. Ne znajući kako da reagira niti što da misli samo je ukočeno ostao stajati, nogama na posljednjoj stepenici, a glavom u drugoj dimenziji.

Otac joj se vratio, znači li to da ona ipak odlazi? Što će on misliti o onome što se događa između njih dvoje? Ostavio mu je ono najsvetije na skrb, a on je zlorabio njegovo povjerenje. Hoće li im dopustiti da ostanu skupa?

Gustu maglu njegovih crnih misli probio je Katarinin glas. „- Zemlja zove Danijela! Gdje si? Pođimo za stol!" Srećom Katarina je shvatila da to ne bi bio sposoban sam napraviti pa ga je uhvatila za podlakticu i odvela do stola za nasmiješenim Tihom i Sandrom za koje kao da je okolni svijet prestao postojati, otac je nije ispuštao iz zagrljaja ni nakon što su sjeli. On i Katarina smjestili su se njima nasuprot. Progutao je bol na pomisao kako su još maloprije bili nestvarno bliski, a sada mu se činilo kao da su miljama udaljeni iako su sjedili jedno nasuprot drugome.

Unatoč tome što je mislima bio potpuno usredotočen na nju primjetio je da mu pokušava privući pažnju tek kada ga je mlatnula nogom ispod stola. Trgnuvši se pogledao je u njeno lice, u to predivno, anđeosko lice. Smiješila se nudeći mu nešto što je zacijelo bila salata, a on ju je prihvatio samo iz razloga što mu ju je ona pružila, baš kao što je i jeo meso samo zato što mu ga je Katarina nagurala na tanjur.

Smatrao je da će ako se posveti hrani izgledati u manjoj mjeri sjebano. „ – Sviđa li ti se večera?" Upitala ga je Katarina nastojeći ga uključiti u razgovor kojeg je neljubazno ignorirao. Srećom pa nikoga nije naviknuo na tu, ako se njega pita, precijenjenu osobinu. Na njezino pitanje samo je kratko kimnuo. Bio je siguran da je Katarinin obrok bio za prste polizati, no njemu trenutno nije imao ni okusa ni mirisa.

Naročito ne u trenutku kada je Tiho, držeći kćer za ruku, započeo temu o stanu kojeg je on Sandri nedavno pomogao odabrati. „ – Onda, što kažeš na to da uselimo već večeras? Katarina mi je spomenula kako si svakako danas planirala ići." Tako je glasilo pitanje zbog kojeg je Danijel izgubio kontrolu nad vilicom u ruci, a ona se prizemljila na tanjur glasnije no što je uobičajeno. I ne samo nad vilicom, njegovo disanje se također poremetilo, a srce mu je počelo neobuzdano nabijati u grudima.

Sandrin pogled u istom trenutku poletio je prema njegovom iz kojeg je isijavala sebičnost koju nije uspijevao prekriti. Sebičnost koja ju je htjela za sebe i nakon što je u njezinim očima vidjela iskru čije postojanje nije zamijetio dok joj je otac bio odsutan. Iz tog istog pogleda dalo se zaključiti da se premišlja i on se više nije mogao suzdržavati pa je hladno svrnuo pogled s nje i ustao od stola.

„ – Ispričavam se, moram nakratko izaći." Kada je Katarina pokušala ustati kako bi krenula za njim, uhvatio ju je za rame i ugurao natrag u stolicu. „ Sve je u redu, uživajte u jelu... na Tihin zatečen pogled odgovorio je ukočenim osmjehom. Inzistiram!" Nakon čega je ispustio zgužvanu salvetu iz ruke na stol i ne osvrnuvši se na Sandrin zabrinut bolan pogled kojim ga je pratila, odmarširao iz prostorije.

...

Svjež večernji, lipanjski zrak milovao mu je zajapureno lice dok je tražio idealno mjesto za srušiti se prije no što ga klecava koljena izdaju. Nije tako bio siguran je li namjerno ili potpuno slučajno izabrao ljuljačku na kojoj su proveli toliko zajedničkih trenutaka. Na kojoj bi joj ponekad održavao, kako se kasnije ustanovilo, potpuno bespotrebne repeticije iz matematike, na kojoj je ona sama često znala sjediti izgubljena u svojim mislima dok bi on skriven u sjeni ljubomorno promatrao kako se vjetar igra s njenom kosom. Na tom mjestu joj je otvorio najmračniju stranu svoje duše. Mili Bože, pomislio je. Bit će nemoguće ovdje živjeti bez nje. Svaki jebeni kutak kuće podsjećat će ga koliko je zapravo prazna bez nje.