OŽILJAK (završena)

Zbunjeno srce

Sandri je srce počelo tako glasno nabijati, da nije znala može li vjerovati svojim ušima. Nije mogla pomaknuti oči s njegova kamenog, odlučnog pogleda. Isto tako je osjetila poglede uzvanika na sebi. Nadala se da ipak nisu čuli njegovu prijetnju. " - Što si rekao?" U nevjerici je zatresla glavom.

" - Ne diži mi živce,  dobro znaš što si čula!"

Osjetio je nečiji dlan na svome ramenu. I prije no što se okrenuo znao je kome pripada. "- Slušaj murjače, nije ni vrijeme ni mjesto za ovakvo ponašanje, ako mi dopustiš rado bih ti dao jedan savjet..." Doktorčić je zašutio čim se susreo sa Mihaelovim licem. Kladio se da je upravo izgledao kao sam vrag u svoj svojoj moći.

Morao je upotrijebiti svaki, i najmanji atom snage da kurvaru ne zalijepi šaku u lice. " - Znaš što možeš učiniti sa svojim savjetom... možeš si ga lijepo zabiti u..."

Sandrina psovka zaustavila je njegovu. Ili je to možda bio dodir njezine ruke na njegovoj. Nije mogao dati točan odgovor na to pitanje budući da ga je taj njen čin izbacio sa tračnica. Od iznenađenja je zateturao.

Sandra se pokajala zbog ovog poteza čim se okrenuo prema njoj.

Nije znala otkud joj uopće i pomisao da ga dotakne, umjesto da ga ošamari ona ga je uhvatila za ruku u ovakvom trenutku... pred svima... pred navodnim dečkom.

Njezine misli su se isključile kada mu se pogled zaustavio na njenom. Njegovo držanje se umirilo. Uslijedila je dugačka tišina.

A onda joj je uzvratio stisak...I na trenutak joj se učinilo kao da je vrijeme stalo.

Sve dok psovka nije ponovno pokrenula kazaljke tog zamišljenog sata. A ona je došla s njezinih usta, shvatila je napokon otrgnuvši ruku iz njegove.

" - Bilo bi dobro da sniziš ton, ljudi nas gledaju, a najmanje od ičeg trenutno želim ogovaranja. Ili još gore, da svojim neandertalskim ponašanjem uništiš Danin dan."

" - U pravu si. Kreten sam." Potvrdivši njezine misli ponovno ju je uhvatio za ruku i krenuo ispred nje.

Osvrnuvši se oko sebe morala se oduprijeti želji da divljački istrgne ruku iz njegove. Ono što sada nikako nije željela je napraviti predstavu pred toliko nepoznatih ljudi. " - Mihael što radiš? Pusti mi ruku."

Očito joj ne namjeravajući dati objašnjenje za svoje postupke nastavio ju je vući za sobom. Ona se uzalud trudila izgledati pribrano. Kada joj se pogled susreo s Borninim uvidjela je njegovu namjeru da krene za njima. Zaustavila ga je usiljenim osmijehom stavivši ruku ispred sebe.

" - Kojeg vraga izvodiš? Otkud ti pravo ovako se ponašati?" Vikala je dok ju je uvodio u kuću. Osvrnuvši se oko sebe i uvidjevši da tamo nema nikog doli njih dvoje zaključao je ulazna vrata. Počela ju je hvatati sve veća panika. Kada je skrenula prestrašeni pogled sa ključanice na njega, ukočila se.

I dalje ništa nije govorio, a promatrao ju je poput živog mrtvaca. Bila je toliko isfrustrirana da je kada je iza njega ugledala veliku vazu i shvatila da se takva identična nalazi i iza njenih leđa imala potrebu ozlijediti ga. " - Mihael, molim te, možeš li se smiriti i pustiti me van?"

Njezin puls se ubrzao kada mu se oštra čeljust pomaknula prije nego je odmahnuo glavom. Krenula je unatrag stavivši ruku iza leđa s namjerom da dohvati željeno oružje. On je krenuo prema njoj. Kada je napokon dohvatila metu, prije no što je namjeravala zamahnuti njome, neočekivana hrabrost oslobodila je prijetnju s njezinih usta.

" - Ovo je zato da napokon naučiš kako nemaš nikakvo pravo petljati se u moj život!"

U trenutku kada je namjeravala zamahnuti vazom posred njegove bijesne face, ona joj je nekim čudom izmaknula iz ruku.