OŽILJAK (završena)

San ili noćna mora

Kucanje na vratima prekinulo je čarobni trenutak. „ - Djeco jeste li sve u redu? Marko je upravo zvao, kaže da te ne može dobiti na mobitel!" Danijel se prvi trgnuo i krenuo otvoriti vrata Katarini dok je ona i dalje stajala u jednakom položaju kao ukopana. „- Možeš li mu javiti da stižemo za dvadesetak minuta?" Dok se obraćao Katarini shvatila je da se njezina maska nalazi na njegovom krevetu, vjerojatno ju je tamo odbacila kada je ušla u sobu.

Prisilivši svoje udove da se otkoče uzela ju je i njome prekrila svoje čelo i oči. Kada je Danijel ponovno usmjerio svoju pažnju prema njoj stavila je ruke iza leđa i obratila mu se tražeći mišljenje. „ - Onda, što misliš?" Okrenuo je glavu i čvrsto stisnuo zube. Njegova čeljust je poskakivala odajući nezadovoljstvo kada ju je prostrijelio pogledom.

„ - Mislim da je zaista nepravedno što se moraš skrivati zbog mene i da je ovo bila glupa ideja." Zatim je sjeo na krevet promasiravši slijepoočnice. Njegovu masku uzela je s noćnog ormarića. Bila je to maska Fantoma iz opere koja prekriva gotovo polovicu jedne strane lica, naravno u crnom izdanju i poslužit će taman da mu prekrije ožiljak, primjetila je. Sjela je kraj njega i obratila mu se prijetećim tonom.

„ - Reći ću ti što je glupo... Kažiprstom ga je piknula po nosu...glupo je misliti da ćeš me ostaviti na cjedilu nakon što sam izgubila dva dana na sređivanje, nisi ni svjestan kakvome sam mučenju bila izložena. I dalje je piljio u pod. Ne znaš u što se Lana pretvori kada čuje riječ zabava. Uostalom još otkada sam kao djevojčica prvi put pročitala Gričku vješticu imam želju ići na zabavu pod maskama. I sada kada je napokon stigao taj dan u kojem će mi se snovi postati java ti me budiš iz sna kantom hladne vode...

Čučnula je ispred njega i natjerala ga da ju pogleda ...ali neće ići." Namjestila mu je masku i spustila rukave košulje. Nakon toga je ustala i savinula ruku u laktu naređujući mu da ju povede. Podignuo je pogled i poraženo se osmijehnuo prihvaćajući njezinu ruku. „ -Nemoguća si." „ - Dosta mrmljanja!" Naredila je dok mu je dodavala sako sa stolice.

„ - Kasnimo, Marko će polud..." Njegovu crnu slutnju prekinulo je graktanje pred vratima. Čim su se pojavili na izlazu oduševljeni poklici proparali su prostoriju. „ - Predivno!"

„ - Toliko ste slatki!" Komplimenti su prštali sa svih strana, a onda im je blic fotoaparata zamračio vid. Lana je potrčala ispred njih. „ - Stanite ovdje, ovdje molim vas, morate imati sliku sa stepenica tu uvijek najbolje ispadnu!"

Morala se nasmijati na prijateljičinu besmislenu logiku. Lanina moć zapovijedanja bila je toliko jaka da ni Danijel nije imao prilike odbaciti ideju o fotografiranju. Ionako bi to bilo uzaludan trud... uslikala bi ih i bez poziranja. „ - Lana mislim da je bilo dovoljno, debelo kasnimo!" Sandra je bila u predinfarktnom stanju. „Hoćeš li nas molim te pustiti da prođemo?" „ - Dakle, samo još jedna!"

Namjestila se u vraški neudoban položaj na stepenici ispod njih u namjeri da napravi što bolju fotografiju. Zatim je ustala i nakon što je njezino lice poprimilo blažen izraz izvalila: „Predivno, izgledate kao Zorro i Elena!" Grleni smijeh cura odjeknuo je hodnikom na što im se priključila i Katarina.

Marijana se provukla pokraj njih i odvukla Lanu sa sobom. „ - Zaboga jesi li ti ikada vidjela kako izgleda Zorrova maska?" „ - Lako za to, pitaj ju je li ikada čula za Fantoma u operi!" „ - Mrzim operu!" Prepirka iza njih zadobila je epske razmjere, ali su zahvaljujući njoj napokon uspjeli umaći iz kuće. Namignuli su jedno drugome i trčećim korakom krenuli prema automobilu.

„ - Pobogu kako izdržavaš s njima?" Prokomentirao je kada su napokon sjeli u automobil.

„ - Nije lako, ali trudim se hahaha... zezam se, možda jesu malo nasrtljive za tvoj ukus, ali zbilja su dobre prijateljice. Zakreveljila se no kada je shvatila da on ne namjerava izraziti mišljenje zakočila je osmijeh. Ali... ako ti smeta buka koju pravimo reći ću im da više ne dolaze, danas su ipak pretjerale... da svakako im trebam..."

„- Ne nipošto, možeš dovesti koga god želiš. Rekao je to sa zadrškom u glasu...

- Sigurno tako misliš? Za svaki slučaj ću im ipak napomenuti da prorijede svoje dolaske ovamo, znam da smo vrhunske u remećenju mira, a vaš smo uvelike narušile." Zaustavio je automobil i prikovao pogled na volan. Nakon toga je usmjerio pozornost na nju. Nervozno gricnuvši usnicu posvetila se svojoj torbici te je petljala po zlatnoj zakovici za zatvaranje.

„ - Istina je da si poremetila mir u našoj kući... Katarina više nije usamljena, što se tiče tvojih prijateljica, u kuću napokon netko i dolazi... aa što se tiče mene... vratila si mi volju za životom. Iznenađeno je skrenula pažnju s torbice na njega što ga je pomelo... mislim... počešao se po podlaktici, a zaklela bi se da se neprikrivena strana njegova lica zarumenila to sam ti već rekao... način na koji utječeš na ljude je zbilja nevjerojatan, a tvoj dolazak u našu kuću smatram blagoslovom."

Bože, je li ona to zasuzila? „ - Curim... nasmiješila se... začepi i vozi nas već jednom na tu zabavu inače ću morati javiti Riti da je njezin trud oko šminke bio uzaludan." Gurnula ga je u rame i nasmiješila se istovremeno treptanjem pokušavajući izbistriti zamagljeni vid. Nakrivio je usta u znak smješka na jednu stranu što je razotkrilo sigurno utočište rupice na njegovom obrazu i prihvatio se volana.

Vožnja je potrajala petnaestak minuta. Jedan pogled na vilu ispred koje su stali dao je naslutiti da se zabava odvijala na nečijem privatnom posjedu. Hladna noć oplela je grad, a vlažni zrak dao je naslutiti da je kiša bila kadra svakog trenutka nastaviti svoj pohod na Zagreb. Dok je Danijel ostavljao ključeve vozaču kako bi preparkirao auto na za to predviđeno mjesto, Sandra je ustuknula nekoliko koraka da bi umaknula pastelno odjevenoj silueti koja joj se približavala brzinom svjetlosti.

„ - Zvijezda večeri napokon je stigla...naravno, ne kažem to u stilu opaske... postoji li uopće zvijezda koja ne kasni?" Markova krinka nije odrađivala povjerenu dužnost no to realno i nije mogla biti njena krivica, zar se uopće moglo od malene svilene trakice s dva otvora za oči i očekivati da obuzda njegovi hiperaktivni karakter. Sagnuo se i poljubio joj ruku kada je pogledom locirao njezinu pratnju.

„Prijateljuuu...dobro mi došao! raširio je ruke dok mu se približavao čineći široke razmake među koracima... pa ti izgledaš...sofisticirano hahaha." Zagrlio ga je oduševljeno nakon čega su se posvetili njoj opkolivši ju jedan s jedne, a drugi s druge strane te su svi zajedno ušli u dvoranu... koja je bila elegantno urešena tonovima zlatne i bojom rubina koji je počivao na njezinom vratu.

Na zidovima su se nalazile fotografije sa, pretpostavljala je prethodnih promocija nakita. Stolnjaci od satena u zlatnoj boji resili su dvadesetak stolova koji su bili udaljeni jedan od drugih dovoljno da svatko ima privatnost i taman na mjeru kako se nitko ne bi osjećao izolirano. A zaklela bi se da su ruže u vazama porijeklo vukle iz Danijelova vrta. U sebi je odala počast dekorativnom ukusu neznane joj osobe.

Nisu ni sjeli, a Marko je već vrzmao uokolo javljajući se svima redom. Izgledao je kao da se zabavlja na uličnom sajmu. Zatim je krenuo u susret prezgodnoj djevojci baršunastog lica i crne kose svezane u visoku elegantnu pundžu. Hodala je kao da lebdi u predivnoj dugoj modroj haljini koja je bila baš po Sandrinom retro ukusu, a uz koju je savršeno iskombinirala viseće srebrne naušnice ukrašene safirima.

Ponašala se poput domaćice hodajući od stola do stola i pozdravljajući goste. Kad ga je ugledala razdragano se nasmiješila osmijehom šumske vile, pokazujući niz bijelih zubi. Srdačno ju je zagrlio uzvrativši osmijeh i poveo ju do njihova stola.

Što su im se više približavali Sandrina je podsvijest glasnije vrištala. Učinilo joj se da je već prije vidjela to, srebrnom krinkom prekriveno lice. I ona i Danijel ustali su kada su im se približili na korak udaljenosti, a trenutak spoznaje prosvijetlio ju je časak prije no što je Marko započeo.

„Dvije dive večeri za istim stolom. Dopustite da vas upoznam, Nataša ovo je Sandra, Sandra ovo je Nataša, moja..." Prekid predstavljanja bio je prouzrokovan tapšanjem po ramenu od strane nekog uglađenog gospodina, očito vrlo bitnog jer su se uz isprike i Marko i Danijel udaljili od stola i udubili u razgovor s njim ostavivši Sandru nasamo sa njezinom profesoricom matematike.